Ne znam da li sam ikada napisao posto o mojoj supruzi! Ako nisam, shame on me!

Upoznao sam je pijan u Curry-ju prije ko zna koliko godina. Hrabar od tekile sam joj u 3 ujutro trazio broj, a oni mi ga dala. Pogresno ime sam upisao u mobitel, a ona se javljala samo porukama, mikrofon na mobitelu joj nije radio.

Danas, mislim o tom mobitelu, o tehničkom sranju koje mi nije dalo da komuniciram sa njom skoro 2 mjeseca. Prvo sam mislio da laže, da neće da se javi ... a ja SMS poruke mrzim iz srži. Onda sam shvatio da je istina. Ipak smo se dopisivali, imao sam neki osjecaj da je TO TO! Na kraju, culi smo se, dogovorili za sastanak ... i sto  me najvise iznenadilo ... nije htjela da se nadjemo u kafani, kako sam ja bio navikao ... vec kod mene u stanu. Bio sam pijan, padao je snijeg, namirisao sam se sa  Dolce i Gabana. Poljubio sam je cim je izasla iz taksija. Pricali smo satima, imali ludi sex ...

Vidjali smo se kad smo god mogli. Nisam imao ovaj glupi kompjuter koji pamti svaku moju rijec, već sam govorio iz srca. Fasovali smo i neku benignu spolnu bolest, 3 puta dnevno nije laka stvar.

Kupio sam stan. Pitao sam nju ... šta bi ti voljela ... rekla je ... to je tvoj stan ... radi šta hoćeš. Htio sam njeno mišljenje, znao sam da ću ga dijeliti sa njom, ali nisam imao muda da joj kažem. Na svadbi mi je pozlilo, nisam znao da imam upalu prostate koju sam fasovao na bazenu. A, malo prije toga sam izvadio babin prsten i dijamant ukoročio u bolje bijelo zlato.

Gledao sam je kako rađa. Napravio sam šegu od toga, a njoj nije bilo šega. Kakav šupak!!! A žene podnose sve! Imamo Nenu, neograničeno inteligentnog troipogodišnjaka. Ona je uporna u njegovom odgoju, od pranja zuba i nogu, do uzimanja svakojakih vitamina i sirupa za grlo.

Da nje nema, ja bih umro. Umro!!! Sigurno!!! Ne znam, i nikada neću znati da li je to što njoj treba muž, otac djeteta, materijalna sigurnost ... ili zato što me  voli. Ali, ONA je jedini putokaz koji se stavlja na cestu moga življanja. I ... zato je volim ... i zato je ljubav mog Života ...

I ... mrzim ovaj kompjuter koji pišti čim ja nešto otkucam pogrešno ...

Dragi moj sine,

kako god budeš živio, gdje god budeš bio, ono što je sigurno je da će politika USA imati veliki uticaj na tvoj život. U današnjem svijetu je to neizbježno ... na žalost ili na sreću ...

Pokušaću da budem objektivan i da prikažem sliku ove države onakvom kakva zaista jeste.

Prije nego što počnem, daću ti jedan savjet. Kako se god budeš osječao u vezi USA, nemoj ih mrziti, čak i ako po tvome mišljenju to budu zaslužili. Prejaki su i van domašaja bilo kojega pojedinca ili grupe da bi bili označeni kao objekat mržnje i prezira. Radije se iskoristi onim što ti imaš a oni nemaju, onim što ti znaš o njima a oni o tebi ne znaju, i upotrijebi to u vlastitu korist, za svoj i prosperitet tebi dragih. I naravno, uvijek se drži biblijskih zapovjesti da ne prevariš, ne ubiješ, itd ...

RANA ISTORIJA

Današnju Ameriku su stvorili i započeli oni koji nisu kao ti i ja. Avanturisti, oportunisti, izbjeglice, bivši robijaši, kriminalci, disidentni ... praktično svi oni koji se smatraju otpadom raznih društava u kojima se nisu snašli i u kojima nisu mogli prosperirati. Jako je bitno naglasiti da ne ulazim u to kakve su tada bile države iz kojih su praoci današnjih amerikanaca došli, i koliko je pravedno nazvati ih otpadom, kako sam ja to maloprije učinio. Poenta je da su to ljudi koji se nisu uklapali u trenutni establišment država iz kojih su došli, i koji su svoju sreću potražili u USA. Poenta je da niko ne može znati sve njihove pojedinačne priče, kao što mnogi ne znaju moju, da sam 1996 otišao kao izbjeglica iz BiH u USA i tamo živio gotovo četiri pune godine.

Ogroman broj današnjih Amerikanaca su potomci robova. Za vrijeme dok je robovlasništvo, u svom klasičnom smislu društvenog poretka, već više od hiljadu godina bilo ukinuto u Europi, Engleski kolonijalisti u današnjoj USA su osjetili da neko može za njih besplatno raditi. Oko 700.000 crnaca iz Afrike je na silu dovedeno u USA, kako bi kao robovi radili na plantažama starog američkog juga. Pošto je zakon govorio da je djete rođeno od strane majke roba, automatski i samo rob, taj broj se vremenom povećao na 4 miliona robova, dok se broj njihovih današnjih potomaka broji desetinama miliona. Važno je imati na umu da je, pored robova koji su preživjeli put od Afrike to Amerike, još njih oko pola miliona umrlo tokom puta. Dalje, potrebno je primjetiti da je tokom stoljeća ropstva sistematski vršeno silovanje robinja kako bi se prirodnim (???) putem povećao broj robova bez potrebe za daljnom kupovinom istih. Ovo je rezultiralo nekim od najbizarnijih slučajeva u ljudskoj istoriji, kao npr. pojava da je masa robova iz kasnijeg perioda robovlasništva u USA, u stvari imalo 75% ili više bjelačkih gena, i da im je koža bila u potpunosti bijela kao i ostale karakteristike bjelaca. Također je vrijedno zapamtiti priču o predsjedniku Thomasu Jeffersonu, poznatom robovlasniku koji je guzio svoje robinje i sa jednom od njih (koja je bila polusestra njegove BIJELE žene) imao 2 djece (koje je kasnije OSLOBODIO ropstva - kakav anđeo) ...

Drugi nevjerovatno veliki kontingent populacije USA su tzv. ugovorni robovi. To su ljudi koji su imali toliko malo u svojim zemljama, da su dobrovoljno pristajali da budu robovi na određeni rok, u zamjenu za prevoz do Amerike i izbavljanje iz trenutne bijede. Provjeravanjem podatake se može potvrditi da je više od polovine bijelih imigranata u USA tokom cijelog 17. i 18. vijeka bila ovaj tip robova. Njihovi današnji potomci čine par desetina miliona amerikanaca, od kojih se mnogi popularno zovu "bijelo smeće", ne zbog istorijskog nasljeđa - već zbog načina života koji i danas upražnjavaju.

Treći, još veći nego prethodna dva kondingenta današnje USA populacije čine hispano, ili latino kako sami sebe zovu - njih oko 50 miliona. Oni su moderniji oblik kmetova, i rijetko ili nikada nisu bili robovi. Naime, ogroman dio onoga što se danas zove USA je pripadalo Meksiku (Texas, California, New Mexico, Arizona, Nevada) i oteto im je u širenju na zapad. Pretvoreni su u kmetove i sluge koji su radili za desetinu ili malo više, i ogoroman broj njih i danas ima takav status, zapakovan u ružičasti papir "demokratije", "tehnologije", i modernog društva ..

Rana (i kasnija) američka istorija je obilježena skoro totalnim uništenjem mnogobrojnih naroda koje mi zovemo indijanci, a koji su starosjedioci sjevernoameričkog kontinenta.

U nastavku o stvaranju nacije, ustava i države ...

Ovaj blog se zove "Pisma mome djetetu" ...

Možda je pretjerano ostavljati amanet na javnome mjestu, jer to bi trebalo biti nešto intimno, neka riječ namjenjena najbližem svom ... samo za njega. Opet, nakon detaljnog razmišljanja, došao sam do zaključka da moj jedini amanet predstavlja nešto što spada u sferu opštih vrijednosti ljudskog življanja, nešto što je zapisano u Svetim Knjigama, filozofskim raspravama i genetskom kodu. Ništa od onoga što ću reći i napisati nije intimno, ništa nije tajna.

Govoriću o velikim riječima kao što su Otadžbina, Patriotizam, Pobjeda i Sloboda. I Ponos. Sine, te riječi su toliko velike da su mnogi izgubili pojam o tome šta one zaista znače. Mi ljudi smo skloni da stvaramo asocijacije o pojmovima, i kasnije - kada mislimo o tome pojmu - mi u stvari mislimo na asocijaciju a ne na bit predstavljenu riječju. Kada budeš čitao - ako budeš čitao - pročitaj opet ... i ponovo ... i još jednom. Sud nemoj donositi dok god budeš mislio o asocijacijama na ove riječi ... misli na pojmove ...

Riječi Otadžbina i Patriotizam dolaze od iste riječi - Patria - domovina. Disekcija ove riječi odmah pokazuje koliko je labilna za razumijevanje i kako je njena definicija sklona svim mogućim raznolikostima u interpretaciji. Npr. iako je korijen same riječi Pater - latinski otac ... germani i anglosaksonci imaju svoje "ženske" verzije iste riječi - motherland. Kod nas, kao pravih Balkanaca nema ženskih prefiksa ... već samo otadžbina. Da ne širim priču o porijeklu riječi, reći ću još samo ovo - "pater" iz priče je često Bog, a ne ja (otac) ... Sa druge strane, sama riječ je nastala kada su ljudi htjeli da pokažu svoju ljubav prema fizičkom domu a ne crkvi ...

Na kraju, koliko god tumačenja i shvatanja imala, ova riječ sigurno ima neraskidivu vezu sa drugom riječju, i u tome nema dvojbe ... druga riječ je Nacionalizam ... samo kažem, da se zna - ne mora ništa da znači ... još uvijek!!!

U glavama prosječnih i normalnih ljudi ove riječi asociraju na državu u kojoj smo se rodili, u kojoj smo odrasli. Asocijacije pokrivaju ogroman dijapazon iskustava i osjećanja koja variraju od uspomena na mladost, preko donesenih zaključaka o istorijskom, genetskom, moralnom i kultorološkim nasljeđu i tome da li nam se to nasljeđe sviđa ili ne, do promatranja onoga što je beneficija života u u toj državi (u tom vremenu) i onoga što je kamen spoticanja. Zaključci koje izvedemo treba da ukažu na put kojim ćemo krenuti ... da li smo zadovoljni pa samo promatramo i prepuštamo se, ili se nešto može promijeniti? Da li je ta promjena vrijedna truda, ili nije? Da li postoji nada da će se nešto promijeniti? I još mnogo drugih pitanja. Odnos prema državi u kojoj smo se rodili  se često (na žalost češće nego suprotno) svodi i na nalaženje odgovora na Kenedijevo pitanje ".. šta ste vi spremni uraditi za ovu državu?". Na žalost, ovo pitanje Kenedi nikada nije  postavio pravilno ...  Pravo pitanje je "Šta ste vi spremni uraditi za ideje, ideale i ciljeve onih koji su demokratskim ili nekim drugim putem postavljeni da budu lideri u tekućem mandatu?". Na žalost, postoji samo jedan put da se dođe do odgovora za gore postavljena pitanja. UPOREĐIVANJEM!!! Proces je težak, i zahtjeva intelektualne lumene sa puno iskustva. Nije dovoljno promatrati samo izolovane činjenice, tipa - zdravstveno osiguranje. Činjenice je nužno posmatrati u kontekstu vremena u kojem živimo, kulturnog nasljeđa, istorijskih činjenica i mentaliteta okoline. Skoro nemoguć zadatak ... koji zahtjeva stalne korekcije i preispitivanja. Često, na žalost prečesto, lakši put do odgovora je reći - "Nevaljaju svi oni koji nisu mi."

Lično, ja sam rođen u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. 22 godine koje sam tamo živio, su obilježene sretnim djetinjstvom provedenim među ljudima svih vjera i nacionalnosti. Obilježene su solidnim edukativnim sistemom koji me je pripremio da razumijem svijet oko sebe i da naučim da se samostalno podučavam. Zdravstveni sistem je bio dobar u granicama tehnologije i financijskih ograničenja. Socijalni sistem u kojemu sam odrastao je bio fenomenalan, neponovljiv u vremenu i prostoru. Nije bio idealan, ali mislim da je bio optimalan ... kao što rekoh ... "u kontekstu vremena u kojem živimo, kulturnog nasljeđa, istorijskih činjenica i mentaliteta okoline" ...

Do ovih zaključaka sam došao samo - UPOREĐUJUĆI. SFRJ mi je obezbjedila da proputujem cijelu zapadnu Europu i kusur država do moje 21 godine. Samo sam gledao, učio, poredio i shvatio ... nikada nisam mislio da sam bolji ili gori od drugih ... ali, BIO SAM patriota u onom normalnom, prosječnom smislu ... shvatio sam da sam dobio puno i bio sam spreman puno i dati ...

Onda, zbog razloga koji su previše kompleksni i šaroliki da bi se poredali u jedan tekst, izgubih, domovinu - otadžbinu - rodnu grudu - motherland. Pokušavali su me uvjeriti da svakako nije ni valjala, da je ovo sada moja nova domovina - a opet stara, pokušaše i da promjene knjige, legende i činjenice. Tada sam počeo da osječam MEMLU ... sve oko mene bilo je trulo ... zašto?

Čak je nestalo i onog mikro - patriotizma ... jednog dana, sasvim iznenadno. Cijeli život sam slušao jednu riječ, jedan izraz ... glup da gluplji ne može biti, jer - razmišljao sam u asocijacijama. Kaže - "iz kojeg si ti kraja?"

Čuj, molim te!!! U mikrosazvježđima, ljudi svoj zavičaj zovu - KRAJ.

Kraj - kao nešto iza, iznad, ispod čega više ničega nema. Kraj - kao pomirenje sa sudbinom. Kraj - kao kraj egzistencije ljudskog postojanja.

Nije KRAJ džaba tako upotrebljen u našem jeziku. Jebote ... koja zabit ... e od onda ...

Od tada nisam patriota, niti imam otadžbinu. A ako mi samo neko pisne, imam vojnu knjižicu da pokažem da sam njegovu otadžbinu branio i gradio ... a imam i Dodikove izjave ...

Jednom, negdje daleko sam stajao na ulici kada se vratila vojska iz rata. Majke su dočekivale sinove, djevojke zaručnike, a sestre braću. Bio je slavodoban dan, vjetar i nebo su se ujedinili da dočekaju POBJEDNIKE. Viorile su se zastave, pjevali su himnu, a ja sam plakao. Plakao sam jer sam zavidio svim tim ljudima koji osječaju ponos. Zavidio sam svima koji imaju himnu i zastavu. A ja - pobjedu nikada nisam doživio ...

Tada se počela rađati jedna ideja koju sam morao sebi dokazati. Dokaze neću nuditi, jer mislim da čovjek sam dođe do njih ili zauvijek ostane u neznanju. No reći ću o čemu se radi:

Jadan je narod koji nema POBJEDE. Čerčil je to skontao malo kasnije u životu nego ja, a ja sam od njega shvatio da kažiprst i srednjak rašireni u slovo V znače mnogo više od poraženog neprijatelja.

A ovaj narod nikada nije imao pobjedu. Imao je samo poraze. Jadan ovaj narod. Tužan je narod bez pobjede ...

Pobjeda znači toliko mnogo. Prije svega, znači oslobađanje. Oslobađanje od nečega što ljudi ne žele, što im je nametnuto. Naravno, pravu slobodu niko neće osjetiti prije nego li izgubi SVE, ali možda to i nije sudbina koju svojem djetetu želim. Teška je to spoznaja.

No, sloboda može imati smisao tek onda kada je sebi priuštiš. Ako ti je neko dadne, automatski postaje robija. Sloboda, kao i sve velike riječi ima dvojaka značenja i treba spucati puno godina i iskustva u guzove prije nego li nađeš pravo.

A Pobjeda koja ti je donijela Slobodu su jedine prave i istinske pobjede i slobode. Iz njih dolaze i patriotizam, pa i otadžbina.

Tužan je narod bez pobjede i slobode ... memla u idejama, u srcima, u porodilištima i na grobljima ... narod koji ostane da moli, da kumi, da očekuje da drugi bombarduju neprijatelja, da mu drugi vode državu, da mu drugi iz sadake daju da putuje bez viza ... a onda kuka!!!

Kukaju jadni kako ih država krade, kako SVI kradu, kako su jadni, kakvi su bjedni, kako moraš pokazati 70 EUR kad ulaziš u Sloveniju. Fuj, narod bez pobjede, bez slobode, bez države i bez ponosa ...

Grozna ilustracija gore nevedenog, doduše sa mogućnosti happy-enda je jevrejski narod. Hiljadama godina proganjani od sviju, naišli su na najveću budalu sa neograničenim resursima. Zbog razloga koje ne želim komentarisati dozvolili su sebi da budu strpani u logore i da ih skoro istrjebe.

Nikada nisu imali otadžbine, svuda su bili stranci. Samo su kukali, nikada nisu stali i ustali za ono što im treba. Samim tim nisu osjetili patriotizam, što je još više pogoršavalo njihovu situaciju. Ljudi ih nisu voljeli jer su olako mijenjali otadžbine koje nikada nisu ni imali.

A ljudi ne vole nomade, ljudi vole da imaju svoj - kraj. Onda su ih nacisti lovili, ulovili i strpali u logore, nemilosrdno ih tamaneći. Oni nikada nisu imali pobjedu. Drugi pobjednici su im donosili slobodu. Oni kažu da im je ostao Ponos.

Ja to ne mogu razumijeti, jer sam jebeni Slaven - Balkanac, ali -  ne sudim. Opstali su ... Sada imaju otadžbinu, patriotizam, pobjede i slobodu ... (ovdje ne želim ni da pokrećem Palestinsko pitanje već da dadnem ilustraciju svojih ideja. Za Palestinsko pitanje se obratiti državljanima UK.)

Ovo gdje živiš, sine je MEMLA ... Ja sam te rodio i donio na svijet ovdje, da budeš janje među janjadima. Moj amanet je - goni, idi, udalji se odavde.

Ako ćeš mene slušati, rovi i kopaj da ideš u Englesku. Ljudi imaju kulturu, umjetnost, manire, karakter, humor, istoriju, stav i prije svega pobjede. Jebote, ljudi imaju hiljadu godina pobjeda. Kako ćeš od nekakvih hercegovaca naučiti menadžment pored živih Engleza. Oni su prije 500 godina rukovodili sa pola svijeta. I trava im je bolja nego tuđa ...

Idi, vidi svijet, zaboravi vukojebenu. Kad shvatiš ko si, šta si i odakle si ... možeš se i vratiti, ako baš budeš morao ili htio. Svejedno, bićeš bolji čovjek. Ja ću vjerovatno ostati ovdje, jer ja svoju pobjedu imam - TEBE!!