2000

Godine znaju prolaziti strasno brzo, kada odaberete zivot kakav sam ja zivjela. Nema onih markera koji nam oznacavaju dionice zivote, periode egzistencije u kojima nesto ocekujemo, pa nesto radimo, onda uzivamo u plodovima tog rada, pa opet cekamo.

Ja sam osudjena na drugaciji ritam. Stalno radim i stalno uzivam u plodovima tog rada. Ono sto sam shvatila ubrzo nakon razilaska sa Davorom, je da postoji samo jedna stvar koja je smisao mog zivota. To je ljubav.

Neko moze moju filozofiju – “ljubav je smisao mog zivota” staviti u najozbiljniju kusnju sa pitanjem – da li to znaci da tvoj zivot nema smisla? Ima, eli eto hodam kao zombi i hranim se ljubavlju iz proslih vremena. Za nekoga ko nikada nije volio i ko nikada nije bio voljen, ovakav smisao zivota bi bio besmislen, ali ja sam uvijek znala i znam da ljubav postoji. Tacka!!!

Navikla sam se na to stanje – dobro zaradjujem, dobro izgledam, zdrava sam, tata mi je super, povremeno nadjem nekog ljubavnika – nasla svoj mir. Nalazenje mira i jeste jedan od ciljeva sazrijevanja, s tim sto je neciji mir stvarno mir a kod mene je mir – kontinuirani nemir koji kontrolisem.

Da mi je i jedna od ovih tacaka odozgo zaskripala, vjerovatno bi se i ostale poljuljale, ali – zar nije tako svima. Nekima mozda cak i gore? Nadju uporiste svog mira u jednoj jedinoj, izolovanoj stvari, osobi, okolnosti – i kada to zaskripi cijeli zivot se rusi.

Ali, nisam pocela pisati blog da filozofiram, vec da dovrsim svoju ispovjest. Vazno je da sada, pri kraju ne propustim ni jednu bitnu okolnost, ni jedan bitan dogadjaj, jer sama sebi odgovaram na bitno pitanje – ko sam ja? I ne samo sebi …

Priblizavala se nova 2000 godina. Ljudska bica imaju potrebu da okruglim brojevima daju posebnu vaznost, a broj 2000 godina je poprilicno okrugao. Sa Davorom sa cesto mastala o tome kako cemo nas dvoje za docek te ljubilarne, 2000 otici u Rio. Tu mastariju smo bili razvili do svakog, najmanjeg detalja. Cak smo pricali i gdje cemo djecu ostaviti dok budemo tamo. A tada, nema Davora, nema djece … Mislila sam na Davora cesto tih dana. Bez sjete, bez osjecanja, onteresovalo me sta se sa njim desava, gdje je, s kim je, da li je sretan. I, tim mislima kao da sam ga prizivala – jer dosao je njegov e-mail.

Pitao me je isto sto sam i ja htjela njega pitati. Stabilizovao se, imao super posao, otplatio kredit za stan i kupio novi, u boljem dijelu Pariza. Imao je neku francuskinju, ali je pisao da je ne voli, ne moze vise, nesto je uvenulo u njemu. Poslije toliko vremena mi je bilo drago da procitam par redaka od njega, samo saznavanje cinjenice da je jedno drago bice u redu, zivo i zdravo me je radovalo.

Ali to je samo prva reakcija. Onda sam se svega sjetila, boze – sve je jos bilo u meni, samo se sakrilo, potisnula sam ga, sve ponovo prezivjala. Ipak, covjek se promjeni, pa kada tako iz ormara izvuces neke aveti i ponovo se sa njima suocis – ali sa drugom ti i pod drugim okolnostima, onda sasvim razlicito svjetlo iluminira cijelu pricu. Davor je bio moja najveca ljubav, i nisam morala neprestano misliti o tome i muciti se, da bi to bilo jasno i godinama kasnije. Odgovorila sam mu na e-mail, kazala da radim, da nemam nikoga, da zivim monotonim zivotom – i nisam slagala. Dala sam svojim rijecima u tom mailu optimistican i pozitivan predznak, da ne posmisli da sam tuzna.

Razmijenili smo jos par mailova, prijateljski raspolozenih bez pominjanja proslosti, dok se nije potegla tema – gdje za novu 2000? Ne sjecam se tacno kako smo dosli na tu temu. Nije ni bitno. Rijec po rijec, mail po mail, sliku po sliku – poslanu e. postom ili izvucenu iz sjecanja – Davor se ponudio da dodje u US, da zajedno proslavimo novu 2000, kao prijatelji. Ni jedno ni drugo nismo bili sigurni da li je to dobra stvar, sta ce se roditi iz toga, jer znali smo – mi zajedno svasta mozemo roditi – od najvece ljubavi do gorcine koja ubija zivot i snove…

Da je njegov prijedlog za novu godinu dosao u nekom trenutku kada sam bila manje stabilna, vjerovatno bih odbila, ali sam bila sigurna da cu kontrolisati situaciju, pa sam pristala. To me je radovalo!!! Onda je on nesto odugovlacio, nova godina se opasno priblizila, te mi je 5 dana pred docek javio da ipak dolazi i da probam nesto rezervisati.

Las Vegas, udaljen 3 sata voznje od LA, sta da vam pricam, culi ste o tom gradu. Hotel MGM (4500 soba? – cudo), disko Studio 54, u originalu prenesen iz New Yorka poslije zatvaranja. Davor je sletio u LA, dobro je izgledao, dosao je sebi, par bora. Zagrlili smo se srdacno na aerodromu, otisli kod mene (tada vise nisam zivjela sa tatom). Dva dana smo proveli u prici, bilo mi je lijepo sa njim, imala sam snage da drzim distancu, da ne evociram niti spominjem uspomene i proslost. Pokazala sam mu neka nova mjesta koja sam otkrila u LA a za koja sam znala da ce ga zanimati. Predzadnji dan 1999 smo otisli u Las Vegas.
Opet Davor i ja putujemo!!! Zgadila mi se vlastita misao i brzo sam je odagnala. O Las Vegasu necu puno pricati, otidjite ako mozete, na 5 dana, interesantan grad. Cesto sam isla tamo. Ogromne hotelske sobe, sasvim priustive – oni zele da novac trosite u kazinu, a ne na sobu – cijeli grad je kockarnica. Zabava se nudi na svakom koraku. Gdje ima para, ima i zabave, kriminila, prostitucije, raskosi, kicha.

Davor je bio kao malo djete opcinjen gradom, cijeli dan smo proveli na nogama hodajuci od hotela do hotela. Cak je i dobio nesto na aparatima. Sada vidim da je izbor Las Vegasa bio pravi potez, jer su nas utisci iz okoline toliko okupirali da nismo morali rovakati po sebi i raditi, osjecati sve one gluposti koje stari parovi osjete kada se ponovo sretnu. Kao sto rekoh, sam docek je bio organizovan u Studiju 54, dekedancija jednom rijecju .. i dobra zabava, drugom rijecju.

Sve je show, ne moras se sama zabavljati, mislili su na sve. Super smo se proveli, plesali, umjereno pili. Sreli smo par nekih mojih poznanika, ljudi iz svijeta mode i slatkog. Slatki je odamah popao po meni, dosla sam mu kao kec na jedanaest. Jedva sam se izvukla! Nije mi se Davoru objasnjavalo ko je slatki, a jos manje obratno, pa sam nesto slagala i odbila moju zivotinjicu. Davor je naravno skontao sta se desava, ali nije pitao, nije imao ni pravo, ja njega nikada nisam pitala za francuskinju …

Apartman u kojem smo spavali je imao dvije spavace sobe, bila je nova 2000 godina, ja sam lezala sama u krevetu i onako, pijana se pitala o glupostima paradoksa, covjek koga sam najvise u zivotu volila, spava na par metara i jedan zid od mene, a …

Pitanje bez odgovora. Uzbudjenje doceka nove godine je proslo, to vece sam se vec pitala cemu ovo, jer sam prepoznala onaj mrmak u dusi koji pocinje da razara. Da je Davor zivio u LA, bilo bi lako, izmislila bi nesto, pobjegla, ovako trebalo je jos dva dana biti sa njim.

Put nazad u LA. Stajanje na pauzi, u nekom hotelu, pustinjska kisa, jebeni romanticni momenat, dodir ruke, poljubac. Poslije mi je bilo krivo. Zbog njega. Ja sam nekako presla preko toga. Vodjenje ljubavi sa starim i nekim novim covjekom. Vise nismo onako nevini, nismo bili uopste nevini. Bili smo dvoje ubica. Ubice koje su nekada davno ubile najcistiju stvar na svijetu – ljubav, pa sada imaju sex na njenom grobu. Jer nisam imala sex sa Davorom koga volim, vec sa muskarcem kome vjerujem, za koga me veze proslost. Kao vodjenje ljubavi sa sigurnoscu koju daje okrilje proslosti. Nismo izlazili iz kreveta dva dana.

Pred odlazak, Davor mi kaze – “znas, bas steta za nas dvoje, mogli smo biti najsretniji par”. I ja sam to mislila njemu da kazem, samo nisam znala kako. Kaze – “…ali vidim imas ti ovdje dobar zivot – nije monoton, rokeri te salijecu…”.

Ne rastaju se dva bica koja se beskrajno vole, ne – rastaju se oni cija je svakodnevnica i rutina prekinuta pozivom iz proslosti. A mi smo NAUCILI da se cuvamo nemira, ostarili smo, prekalili se, necemo vise sebi dozvoliti bol, vracamo se u normalu. Zbogom Davore, cucemo se, cuvaj se, da – bas mi je bilo lijepo – nisam mogla zamisliti da cu novu docekati sa tobom.

ehm
Pitajte moga Kuma Umornog na umor.blogger.ba

2 komentara

Komentariši