Sadaka
Bilo je kraj 2001 godine i ja sam bila u poslovnom filmu. Izmedju Pariza, Los Angeles, New Yorka i Miamija. Naporan zivot, nije bilo puno mjesta za razonodu i ono sto amerikanci zovu "privatan zivot", mada je mislim da mi je cijeli zivot samo takav - privatan. Zavrsavala sam svoj projekat, trebalo je jos malo izgurati, drzala me je ideja da sa 29 zaradjujem za penziju. Karijera modela moze potrajati i puno duze, ali ja imam neke svoje planove, i ne mislim ostati model duze od 35. Sem toga, tu su nove curice, lijepe i pametne.
Kada sam god mogla, vidjala sam se P.P. i ponekad sa slatkim gitaristom. To mi je bila jedina razonada u tom periodu. Ali, vrijedilo je, barem sa materijalne strane. Tata mi je pomagao koliko je mogao, on je i tako imao previse posla na svom koledzu.
Bio je januar 2002 kada sam dobila neobican telefonski poziv. Neko je trazio moju pomoc! U godinama koje su protekle mnogi su trazili moju pomoc, a ja sam je cesto pruzala sjecajuci se onih koji su je meni pruzili kada mi je bilo najpotrebnije. Njima - tim koji su meni pomogli, hvala bogu pomoc nije trebala, pa sam se oduzivala bogu - dajuci pomoc drugima. Medjutim, ovaj put je bilo mnogo komplikovanije nego do tada. Pomoc je trazio Dadin tata, i to ne za sebe, nego za Dadu.
Ukratko, Dado se razveo sa onom Vinkovcankom, bio je u velikim problemima, vratio se u Sarajevo (sto sam vec znala jer sam ga vidjela pola godine ranije). Njegov otac mi je priznao da je Dado postao narkoman, nikada se nije oporavio od zarobljenistva, ludnice, rata u BiH i Hrvatskoj. Za mene, Dado je bio daleka proslost, dio mene koji sam zakopala nekad davno, a opet moja veza sa nevinoscu i sa paklom rata, koji je htjela ja to ili ne - dio moje proslosti i obiljezije moje licnosti.
Dadin otac je molio da probam Dadi srediti papire za Ameriku, da promijeni sredinu - mozda mu pomogne. Ima smisla!!! Do tada su me mnogi molili za Affidavit of Relationship ili Affidavit of support (dokumenti garancije), mora da sam ih napisala desetak. Ali ovo je bilo teze, drugacije. Osjecala sam se krivom, kako sam vec ranije napisala, odgovornom. U ta doba je spajanje porodica vec bilo ukinuto. Mnogi su slagali da imaju porodicnu relaciju sa prijateljem ili poznanikom u US, i to je cesto pilo vode. Ali, 2002 o tome nije bilo govora. Tako sam rekla i Dadinom ocu - zao mi je, ali ste se kasno sjetili - a, znala sam da cu pokusati nesto uraditi.
Kada je covjek cesto sam, kako sam ja bila, kada mu ide u mnogim stvarima (osim u ljubavi), kada je zdrav, i kada spozna da masa tih odluka nije u njegovim rukama, onda postane malo sujevjeran. Moje sujevjerje mi je govorilo da bi mi se nesto strasno moglo desiti ako Dadi ne pomognem. Raspitivala sam se po advokatskim kucama, kod drugih izbjeglica, u udruzenjima BiH gradjana u americi, i svuda sam dobijala isti odgovor - ili lutrija za zelenu kartu ili se udaj za njega!!!
Raspitala sam se o toj lutriji - dugotrajno i vrlo nesigurno. Ovo drugo nisam smjela ni pomisliti. Savjetovala sam se sa tatom, on mi nije nametao nikakvo rijesenje, pozitivno ili negativno. Rekao je da ce mi pomoci sta god ja odlucila. Nisam znala sta da radim. Poslije 2,3 sedmice sam se opet cula sa Dadinim ocem, rekla mu da ne mogu nista pametno da skontam.
Valjda je ova moja priroda takva da ja uvijek trazim konacna rijesenja. A postojala je privremena solucija. Mogla sam mu poslati garanciju za turisticku posjetu. Ali, toga se nisam sjetila ja, vec - Dado. Kada me nazvao nisam mu poznala glas. Ja sam se sjecala glasa jednog djecaka koji je jedno jutro otisao "da im razvali supak" a iz slusalice je izlazio neki hrapavi, spori, olinjali glas. Razgovor je protekao kao na intervjuu za posao, poslovno i formalno. U stvari, samo takav je i mogao biti. Izmedju nas je bilo 10 godina i 3 zivota, 2 njegova i jedan moj.
Poslala sam mu papire, cak i pare za kartu, nisam htjela puno da razmisljam. Nisam mogla, nisam imala hrabrosti. Pokusala sam o tome razmisljati, ali su misli i emocije bile isuvise zbrkane. Na kraju sam, analizirajuci sebe, skontala da ono sto najjace osjecam - je potreba da se ne osjecam krivom, a za ostalo cu vidjeti. Za male pare sam kupovala mirnu savjest, barem privremeno. Pozvala sam ga da dodje i bude kod mene mjesec dana (to sam izricito rekla). Svakako je bio plan da ja vecinu tog vremena budem na putu.
Ima jedna ruzna rijec, ali ako hocu da prema sebi budem iskrena (a hocu i moram) - to je bila sadaka.