Bilo je kraj 2001 godine i ja sam bila u poslovnom filmu. Izmedju Pariza, Los Angeles, New Yorka i Miamija. Naporan zivot, nije bilo puno mjesta za razonodu i ono sto amerikanci zovu "privatan zivot", mada je mislim da mi je cijeli zivot samo takav - privatan. Zavrsavala sam svoj projekat, trebalo je jos malo izgurati, drzala me je ideja da sa 29 zaradjujem za penziju. Karijera modela moze potrajati i puno duze, ali ja imam neke svoje planove, i ne mislim ostati model duze od 35. Sem toga, tu su nove curice, lijepe i pametne.

Kada sam god mogla, vidjala sam se P.P. i ponekad sa slatkim gitaristom. To mi je bila jedina razonada u tom periodu. Ali, vrijedilo je, barem sa materijalne strane. Tata mi je pomagao koliko je mogao, on je i tako imao previse posla na svom koledzu.

Bio je januar 2002 kada sam dobila neobican telefonski poziv. Neko je trazio moju pomoc! U godinama koje su protekle mnogi su trazili moju pomoc, a ja sam je cesto pruzala sjecajuci se onih koji su je meni pruzili kada mi je bilo najpotrebnije. Njima - tim koji su meni pomogli, hvala bogu pomoc nije trebala, pa sam se oduzivala bogu - dajuci pomoc drugima. Medjutim, ovaj put je bilo mnogo komplikovanije nego do tada. Pomoc je trazio Dadin tata, i to ne za sebe, nego za Dadu.

Ukratko, Dado se razveo sa onom Vinkovcankom, bio je u velikim problemima, vratio se u Sarajevo (sto sam vec znala jer sam ga vidjela pola godine ranije). Njegov otac mi je priznao da je Dado postao narkoman, nikada se nije oporavio od zarobljenistva, ludnice, rata u BiH i Hrvatskoj. Za mene, Dado je bio daleka proslost, dio mene koji sam zakopala nekad davno, a opet moja veza sa nevinoscu i sa paklom rata, koji je htjela ja to ili ne - dio moje proslosti i obiljezije moje licnosti.

Dadin otac je molio da probam Dadi srediti papire za Ameriku, da promijeni sredinu - mozda mu pomogne. Ima smisla!!! Do tada su me mnogi molili za Affidavit of Relationship ili Affidavit of support (dokumenti garancije), mora da sam ih napisala desetak. Ali ovo je bilo teze, drugacije. Osjecala sam se krivom, kako sam vec ranije napisala, odgovornom. U ta doba je spajanje porodica vec bilo ukinuto. Mnogi su slagali da imaju porodicnu relaciju sa prijateljem ili poznanikom u US, i to je cesto pilo vode. Ali, 2002 o tome nije bilo govora. Tako sam rekla i Dadinom ocu - zao mi je, ali ste se kasno sjetili - a, znala sam da cu pokusati nesto uraditi.

Kada je covjek cesto sam, kako sam ja bila, kada mu ide u mnogim stvarima (osim u ljubavi), kada je zdrav, i kada spozna da masa tih odluka nije u njegovim rukama, onda postane malo sujevjeran. Moje sujevjerje mi je govorilo da bi mi se nesto strasno moglo desiti ako Dadi ne pomognem. Raspitivala sam se po advokatskim kucama, kod drugih izbjeglica, u udruzenjima BiH gradjana u americi, i svuda sam dobijala isti odgovor - ili lutrija za zelenu kartu ili se udaj za njega!!!

Raspitala sam se o toj lutriji - dugotrajno i vrlo nesigurno. Ovo drugo nisam smjela ni pomisliti. Savjetovala sam se sa tatom, on mi nije nametao nikakvo rijesenje, pozitivno ili negativno. Rekao je da ce mi pomoci sta god ja odlucila. Nisam znala sta da radim. Poslije 2,3 sedmice sam se opet cula sa Dadinim ocem, rekla mu da ne mogu nista pametno da skontam.

Valjda je ova moja priroda takva da ja uvijek trazim konacna rijesenja. A postojala je privremena solucija. Mogla sam mu poslati garanciju za turisticku posjetu. Ali, toga se nisam sjetila ja, vec - Dado. Kada me nazvao nisam mu poznala glas. Ja sam se sjecala glasa jednog djecaka koji je jedno jutro otisao "da im razvali supak" a iz slusalice je izlazio neki hrapavi, spori, olinjali glas. Razgovor je protekao kao na intervjuu za posao, poslovno i formalno. U stvari, samo takav je i mogao biti. Izmedju nas je bilo 10 godina i 3 zivota, 2 njegova i jedan moj.

Poslala sam mu papire, cak i pare za kartu, nisam htjela puno da razmisljam. Nisam mogla, nisam imala hrabrosti. Pokusala sam o tome razmisljati, ali su misli i emocije bile isuvise zbrkane. Na kraju sam, analizirajuci sebe, skontala da ono sto najjace osjecam - je potreba da se ne osjecam krivom, a za ostalo cu vidjeti. Za male pare sam kupovala mirnu savjest, barem privremeno. Pozvala sam ga da dodje i bude kod mene mjesec dana (to sam izricito rekla). Svakako je bio plan da ja vecinu tog vremena budem na putu.

Ima jedna ruzna rijec, ali ako hocu da prema sebi budem iskrena (a hocu i moram) - to je bila sadaka.

Ljetovanje 2001 je bilo interesantno, nesvakidasnje, uzbudljivo. Razmrdalo me je u svakom smislu, najvise emocijonalom. Nekako, od tog ljetovanja pa do danas, tinjaju u meni neki plamicici ideje da uradim ovako nesto, da se pokupim, da nadjem hrabrosti, da stanem za trenutak sa ovim ludim zivotom, pa da se okrenem, sebi sve priznam, pogledam se u ogledalo. Ali eto, cini se da sam ja jedini slucaj zene kojoj treba skoro 4 godine da stekne hrabrost za takvo nesto. Ili je nesto cekalo da sazrije? Ipak je to, jer za sve moras imati motiv, a ja ga tada nisam imala. Ne, kao sada.

Poslije dugo vremena sam krenula u Europu. Pariz, Sarajevo, Makarska. Zvuci kao neka kolekcija parfema!!! Ima li ista sto povezuje ova tri grada. Ima! U parizu sam trebala da se poslovno sretnem sa nekim ljudim sa kojim sam pocela svoj prvi samostalni projekat. Kanili smo lobirati neke vazne ljude, uvjeriti ih da je moja odeja sjajna. Pet dana u Parizu je trebalo proci radno, s tim da sam se namjeravala sresti sa Davorom.

Pariz, kao Pariz, jos ljepsi, gradi se novi grad od stakla i celika, ali lijepo - ne kao u americi. Hrabri su ti parizhani kada se iko odvazi da doda i mrvicu na ono savrsenstvo. O oduzimanju ne bih smjela ni pomisliti, ali eto - neki dan citam da namjeravaju srusiti znacajan broj starih gradjevina u novom urbanistickom planu. Sigurna sam da ce ispasti nesto lijepo, uvijek ispadne, vec zadnjih xxx godina.

Posjeta gradu svjetlosti je bila uspjesna. Buduce investitore sam ubjedila da moja ideja ima uporista u njihovoj buducoj zaradi, bila je to jedna sasvim nova, jednostavana IT ideja u svijetu mode. Internet casting za modele. Srela sam se i sa Zvjezdanom, poslije toliko godina. Zvjezdan, vrag, stariji ali jednako mocan i sharmantan, sa novim idejama i starim objesenjackim osmjehom. Upoznala sam se sa njegovom porodicom, divni su. Rucak i jedno divno poslijepodne u Parizu, vedro sjecanje da smo jos zivi i zdravi, da nam vrijeme nista ne moze ako imamo svejze ideje i optimistican duh. Velika laz koja prija. Davor je insistirao da spavam kod njega, ali sto zbog obaveza, sto zbog straha da ne uradimo nesto sto ja ne bih htjela, ostala sam u hotelu. Ipak, skoro svaki slobodan trenutak sam provela sa njim. Bio je opusten, vedar, imali smo o cemu pricati. Imao je kljucic za ono mjesto gdje se nalazi moj smijeh, pa smo se kliberili i zabavljali do besvjesti. Isli smo u Dizniland i kao djeca obilazili sve moguce atrakcije skacuci sa jedne na drugu. Izuzev jedne, sve ostale veceri smo proveli po restoranima. Bilo mi je lijepo sa Davorom.

Iz Pariza sam otisla u Sarajevo. Mada se izgradio, renovirao, moj grad je bio puno drugaciji. Neki novi ljudi, dobro - jesam ostarila, moja generacija se poudala i pozenila, ali ipak - nikoga ne sresti na ulici!!! Naglasci kakvih se ne sjecam, face kakve ne pamtim, grubi ljudi!!! Nisam se dala razocarati. Nasla sam neke stare prijatelje, malo su me provodali po kaficima, klubovima. Primjetila sam jako puno stranaca, onog americkog otpada, koji u svojoj domovini nisu vise od "smeca iz prikolice". Ovdje su "glavni". Caste ljude po kafanama, konobari skacu oko njih, jedu u skupim restoranima u kojima ima jako malo nasih ljudi, i to onih kojima firma plati veceru. Moja stara mjesta ne postoje!!! Vodili su me u Boeme, ja se sjecam srednje skole i odlazaka u tu kafancugu na muziku sa rajom - iz zezancije!!! Onda u SOS, treste narodnjaci i jod gomila kafana nepoznatih vlasnika, musterija i muzike - sjeca li se neko Milka? Na Ciglanama je OK, malo mirnije i kulturnije.

Spremala sam se u Makarsku, sa rodicom, isli smo vozom. Bas sam htjela da sjednem na voz, ne bili malo evocirala neke stare uspomene. Naravno, vise nema onog pjanskog - ribarskog kojima je svak normalan isao, negdje oko 2 iza ponoci. Setale smo tu noc, pred odlazak na more, kada sam medju gomilom na Vase Miskina vidjela Dadu. Srce mi je stalo. Bio je to ogroman sok. Nisam na njega mislila od onog razgovora sa njegovim ocem, ali je ostao tu, negdje u kori malog mozga. Velika rana!!! I onda ga vidim onako na ulici, prestravila sam se, kao da me neko osudio na robiju. Nisam mu prisla, mada me je rodica nagovarala. Brzo smo skrenule u Stosmajerovu, pa na taksi.

Osjecala sam se krivom!!! Zasto, ne znam!!! Znam samo da me je osjecaj krivice razarao cijelu noc i da oka nisam sklopila. Vrtila sam hiljade filmova, sto proslih, sto nekih izmisljenih. Ma, sve mi se vratilo!!! U stvari, pisuci ovaj blog i sjecajuci se svojih sjecanja, vidim da covjek NISTA ne zaboravlja. Isto kao PC!!! Glupa uporedba, ali ima smisla. Sve stoji na hard disku, RAM koristis za svakodnevni zivot, CPU kesh je ovo sada, kada pisem blog. Ako nisam na desktopu napravila shortcut za informacije pohranjene na hard disku, zaboravim i da ih ima. I onda rijetko, kada sam sama sa sobom ili kada se nesto desi, kliknem na My Computer i svasta nadjem na zaboravljenim particijama. Treba mi virus!!! Glup uporedba!!!

U Makarskoj smo bile kao tinejdzerke, po danu skakale sa mola, a nocu tulumarile po disko klubovima, trazile mojoj rodici momka:) Cak sam jedno vece popila vise i ljubila se sa nekim Zagrepcanom, bas kao siparica od 17. Naravno, bila sam velika cura, pa kada je decko htio da idemo u njegov apartman, rekla sam mu da potrazi drugu zrtvu. Ma, to mi je trebalo da se malo vratim u zlatno doba. Lijepo je sjecanje na to ljeto.