Pisma mome djetetu

Promijenite boju pozadine po volji! Pomjerite mis:
Zelena / Narandja / Plava / Bijela / Original

21.10.2005.

Nestasni djecaci

Dragi moj Juniore,

bili smo veliki bedaci u skoli. Ja sam imao sve petice (sthreber onaj odvratni), pa su mi profesori gledali kroz prste, ali ostalima bas i nisu. U stvari, odacu ti moju tajnu, ja sam uvijek bio manipulator. U prva dva razreda sam marljivo ucio i radio, a u trecem i cetvrtom sam zivio na racun starih kredita ... Tako i u drugim stvarima, osim kod tvoje mame, i tebe ... vidjeces ...

Neke od zajebancija po kojima smo bili poznati u skoli:

1. Kupili smo 15 komada papira formata A0 (metar duzine), spojili ih zajedno i napisali: JEDITE GOVNA, NIJE MOGUCE DA SE MILIONI MUHA VARAJU! Onaj dio "JEDITE GOVNA" smo postavili tacno preko puta ulaznih vrata, tako da su profesori imali sta da vide. Vjerovao ili ne, plakat je prezivio cijelu sedmicu ...

2. Zoka i ja smo od Magdalene, cure koja je za 3 broja bila veca od nas uzeli bundu (one nazovi bunde sto lice na one cilime chupavce), obojica se obukli u nju (ledja na ledja), usli u zbornicu za vrijeme chasa i smotali se u kuglu na podu. Kada je zvonilo, profesori su nahrupili u zbornicu, a nas dvojica smo se zavrtili kao kugla i poobarali ih ... nikada mi nece biti jasno kako smo to uspjeli, ali je bilo izvedeno ...

3. Profesorica Budai Rosa se razbolila, pa ju je mijenjala neka mlada, dobra ko avion, taman sa fakulteta. Mi se kladili da cemo joj pokazati gacice (njene) pred cijelom skolom. Kako je pola razreda ucilo Engleski od ranije, a polovini koji su ucili druge jezike, Engleski postao strucni predmet, tako su i odjeljenje razdvajali na dva dijela. Problem je bio sto se dnevnik morao dijeliti takodje, radi ocjenjivanja, a kome drugom ce biti dato povjerenje nosenja dnevnika nego meni sthreberu.

Prvo smo se dogovorili za vrijeme, pa je Zoka u datom trenutku trazio da ide u WC. Ja ga tamo cekam sa dnevnikom. Ispravimo njegove neopravdane chasove i keca iz hemije (Leptirich S.). Krenemo da izadjemo, prvi ce Zoka, za njim ko fol ja, kad bum - direktor. Idiot Zoka se "sjeti" - stavio je dnevnik pod majcu, iza ledja. Dnevnik, bezbeli ogroman, ispada. Kaze meni - brzo mi skoci krkace. Ja naravno uradim. Nosi on mene krkace, dish gleda, nista mu nije jasno, zaustavi nas, pita - jeste li normalni, sta radite. Zoka ko iz topa - igramo se konjica????

Popusi direktor foru, jer je ranije letio na pod od udarca kugle, pa zakljuci da smo ludaci i pusti nas. Zoka udje, ja za njim, ostavim dnevnik i na izlazu izvucem onaj eksercic iz kvake na vratima. Kada je zvonilo, profa mlada za kvaku da izadje - kvaka osta u ruci a onaj drugi - esencijalni dio pade sa druge strane. Guzva, trka, tada nije bilo mobitela - niko ih ne cuje...
Sve se desavala na 2. spratu skole. Ja udjem u susjedno odjeljenje, kroz prozor izadjem na uski betonski sims koji vodi oko skole, predjem u nas razred i vicem raji, evo mozete ovuda. Zoka potpiruje, sve spremno za akciju i dobijanje opklade ...
Na kraju smo u ucionici ostali samo on, ja i mlada profa. Mi je nagovaramo da i ona izadje kroz prozor, ne smije ... dalje je ubjedjujemo, nismo ludi da izgubimo opkladu - mi cemo vam pomoci, pa radije bi se bacili nego da vama nesto bude - ajde, ko nagovorimo je. Onda pocne da kuka - sta cu u suknji sam, valja zakoraciti preko prozora - eee, mlada u tome je fol ... Napolju cekaju fotoaparati, ali ona ne zna ...

Na kraju smo je nagovorili, namjerno zadrzali u OPKORAKU (da narod vidi i slika). Kada je izasla, imala je sta da vidi. Kompletan razred je cekao nacickan na fasadi, jer su mulci iz susjednog odjeljenja zatvorili prozore. Po nesreci (to nismo planirali), naidze direktor. Jedva smo se izvukli, ali zato smo cijeloj skoli pokazali njene gacice ....

nasatavak slijedi ....

21.10.2005.

Original

Dragi juniore,

Ovo je original price koju sam zapisao na dan Zokine sahrane. Isjekao sam dio o "putu", tj. o sjecanju na neke zajednicke dogodovstine. Taj dan sam, jedini put u zivotu, valjda zbog stresa, osjetio vantjelesno prisustvo vlastitog duha ... ovo je opis...

POJASNJENJE: Zoka i ja smo bili iste visine i slicne gradje. Zezali smo se tako da stanemo jedan iza drugog i gledamo u sjenku koja je bila - jedno ...


"Neko se mozda sjeca 14. Sept. 1992 - Doglodi, selendra, Laste, Vikicevi, Zmaj??? Sam Sotona se sjeca tog dana ... i ja ...

Ja se sjecam, nazalost.

Nema Zoke!

Nema? - kako nema, kad imam onu kasetu koju mi je prekjuce dao da slusam. Kao da ga nema kad mi mora vratiti onu knjigu. Jesmo li jebeno zavrsili onu pricu o Almi i Snjezi? Nismo!!!

Zoka!!! Zoka, cujes li me!!!

Oko mene raja, i Zokini, a ja nigdje. Nista. Nikad.

Kad tada nikoga nisam ubio, necu nikada, sigurno, obecavam.

Nema moga Zoke!!!

Ne seri tata, jebi se mama, idite vi svi u lijepu pizdu materinu, ne mozete vi meni govoriti da nema Zoke, kada ga ima, tu je, ... ma nek granatiraju, dabogda svi poginuli. Sta vam je, vukodlaci, kako mozete reci da moram da zivim sa tim - pa rat je. Jebo vas i rat i onaj ko vas izmisli.

Apaurini, davali su mi apaurine da se smirim, i snovi .... kosmari, i crni jarac sa ljudskom rukom koji me davi svako jutro, ooooo Boze. Jebli vas sviju apaurini vasi ...

Onda je bilo malo bolje, pogotovo kada su mi rekli da mu tijelo nije izvuceno.

Znao sam da je ziv!

Morao je biti ziv, radi mene, radi sebe.

49 dana nade.

Razmjena ce biti danas, sutra, u petak, UNPROFOR zajebo, Juka usro, Vikic ce srediti. Ja, kroz granate i kisu metaka, preko minjskih polja idem da ga izvucem iz cetnickih ruku, pijan i nadrogiran, idiot ... Bog ili Sotona su me provodali stazama oko Stupa, nisam ni znao gdje sam, vratili su me kuci ...

2. Novembar, 1992 - 49 dan - Sneki mi daje nogu poslije godinu veze, sjajno!

Ramjena je zavrsena, nasima je valjda trebalo toliko da poubijaju i zarobe 20 cetnika i mijenjaju za nase. Trojica nasih su razmijenjeni zivi, 17 mrtvih. Zoka je bio u kombiju kojega je pogodila protivtenkovska mina, koja razvija temperaturu od 20,000 stepeni u zatvornom prostoru (kombiju npr.), a sluzi za probijanje oklopa kod tenkova.

Ne znam koliko ljudsko tijelo ima kostiju, puno valjda. Nasli su 10 kostiju koje je neki tip sa patologije (ili kako se vec zove) nazvao Zoka.

Navodno, znao je po lomu na lijevoj ruci i ostatku metala koji se zalijepio u kost. Ja, nisam vjerovao...

Doktor je rekao da je identifikacija takva, kako jeste.

Sutra dan je bila sahrana...

Sta znaci pojam srodna dusa?

Da li je to bice rodjeno od istog Boga, kao i ti? Da li je to covjek koji se, izmedju milion drugih, tu clucajno pojavio? Jeli to lice koje sami izaberemo u masti, kada smo sami - da bi ga volili? Da li on zivi zbog tebe, ili ti postojis zbog njega? Ja sam odgovore na ova, i sva druga teska pitanja nasao onog tmurnog, jesenjeg dana kada sam, poslije dugo vremena islo da posjetim Zoku.

Rodio sam se nesvjestan sebe, i njega. Onda smo se jednostvano sreli, jednog dana, i znali smo! Mogao sam naici na bilo koje drugo lice i misliti da mi je ono srodna dusa, ali BAS za ovog malog dugokosog sam bio siguran.

Mislim, da je i on bio siguran.

To tada nismo znali reci...

Bio je to lijep osjecaj, imati srodnu dusu. Dotada nepoznat, sada je rastao u mojim grudima i bivao sve veci i jaci. Moja sigurnost, moja vjera, moje privilegije i moje obaveze bile su utjelovljene u jednog covjeka. Moju srodnu dusu.

Zoka, lijepo ime, ali nije vazno. Imena se svakako daju da bi se dozivali po brdima ili zapisivali u kojekakve vojne spiskove, da bi se ljudi pamtili - i zaboravljali.

A ja Zoku zaboraviti necu. I ne mogu. Prije cu zaboraviti sebe, nego njega. Kada mi bude padalo zadnje zrnce pijeska, ja cu ga sjecati i vidjeti njegov lik pred ocima.

Ne zato sto je taj lik obiljezio dio mog zivota, ne zato sto me je naucio par poteza vjestine varanja SUDBINE, ne zato sto mi je dozvolio da ga naucim par ljubavnih pjesama....

Jednostavno, zato - sto ga volim.

Da se vratim jesenjem danu koji me je vodio mojoj srodnoj dusi.
Bio je dovoljno topao da me sjeti na proslo ljeto, a dovoljno sumoran da me opomene na dolazecu zimu. Dan je uspio ujediniti dva godisnja doba, dvije suprotnosti. Prasina na plocniku bila je uhvacena u klopku sinocnje kise, i na odsjaju popodnevnog sunca koje se za tren pomolilo medju crnim oblacima, je licila na kristale leda.

Lisce, opalo sa tuznih grana stoljetnih stabala jos uvijek je imalo ljetnu boju a jesenju sudbinu. Za koji dan osuce se crnim pjegicama i pretvoriti u ledenu prasinu pod nogama bezboznika kakav sam i ja.

Slijedi opis puta od moje kuce do groblja Lav, vodjen kroz sve nase zajebancije ...

Kod Arhitekture mi korak postaje trom. Sjecam se pjanstva, on Vanja i ja ... E, koliko smo je obojica volili...

I umoran sam. Toliko uspomena.

I zurim.

Trcim.

Jesenji dan me je uhvatio u kovitlac, i prvi put tog dana, hvata me panika.

Borim se, a bojim se.

Ne dam se, a prepustam se.

Urlicem u sebi, a placem vani.

Utjelovljenje sam svih ljudskih emocija. Ruke su mi satkane od straha, a u ocima ljubav. U mozgu klopara mrznja, a noge hodaju hranjene sujetom. U zeludcu mi se mucka tuga dok srce otkucava vjerom.

Sastavio sam svoje ruke i pruzio ih u jednu, veliku pesnicu ka nebu.

A nebo mi odgovara cutanjem. Nece da na mene polije ni trun hrabrostu, ni kap nade!!!

A ja ga molim, preklinjem. Smanjujem se pred njim u zrno pijeska. I manje...

Upijam se u asfalt. U svaku kapljicu vlastitog, smrdljivog znoja.

Molim!!! Molim Boga Gospoda, molim nebo, molim mislima i glasnicama. Srcem i dusom.

Omamljen sam vlastitom molitvom, ali ne zadrzavam se u stanju omame. Svaki mi se misic napinje.

Zivci su stune straha. Strah na nervima svira paklenu melodiju dubokog zvuka, smirujuceg za olovno tijelo a smrtnosnog za sivu dusu.

Oci me paku. Prsti, isprepleteni poput guja, igraju neku nepoznati igru.

Boli me glava. Najradje bih oci svoje izvadio, prsa isjekao, usi napunio vodom.

Svijest me pritisce iznutra, odozgo nebo, a odozdo zemlja.

Ruse se kule, izgaraju bastioni mojih snova.

Svjetlost mi postaje neprijatelj.

Pruzam misli i ruke kroz oblake, njima dodirujem svjetlo. Zelim da se njime ugrijem, da odledim misli i ledene ruke...

Tajne mi postaju teske. Ne mogu ih vise nositi pod sesirom duse. Rasipam ih po plocniku.

Dzavolja djeca pritrcavaju, kupe ih i halapljivo trpaju u usta, pod zelene jezike.

Smrdim!!! Smrdim na strah, na slutnju, na PREDAJU.

Na mene laju psi lutalice. Svjest se vrti nepojmljivom brzinom. Suprotnosti se odbijaju. Savjest se odvojila od mene i trci u zagrljaj nebu. Sjenke se hvataju u kolo, okruzile me.

Lica im iscerena, a mozda i placu. Pruzaju se u svim pravcima, ruke im prolaze kroz mene, po mojoj utrobi nesto traze!!!

Traze dusu. Volio bih je i ja naci, ali joj ne poznajem oblik. Sjenke znaju!

Nasle su je, hoce da je potrgaju. Cupaju, unakazuju je. A dusa se skvrcila izmedzu njihovih kandzi. Mala je, ima oblik crnog leptira. Vec se zacaurio i sada je tek crni biser.

Sjenke ga ispustaju, pada u jamu koja se otvorila u zemlji.

A u jami se osjeca miris sumpora iz nazire zelena svjetlost. Topim se i poput zive se slivam u jamu.

Slap mene, u padu prestize crni biser i dotice dno jame.

Sada sam zelena lokva straha. Pije me tuga, a crni biser lebdi nada mnom. Cekam da padne u mene, da se istopi u barustini, da opet budemo jedno.

Samo, da ne bude kasno???

I, kod zadnje kapljice, trenutak prije vjecnosti, biser je u meni i topi se. Opet smo jedno.

Uzimam lik covjeka. Umirem u sumpornom mirisu koji mi vonja iz pora. Umirem u njemu, i ponovo se radjam. Beskrajni process. Tok zivljenja.

I umiranja.

A, oko mene sjecanja, poredana u staklene saksije. Vrte se na tocku vremena polako blijedeci.

Kako koje potpuno nestane, saksija se razbije a komadici stakla padaju pod moje, bose noge.

Gazim po mrtvim sjecanjima.

Mora krvi talasaju poda mnom. U njima svjetlucaju staklici sjecanja.

Sa svoda neba, u rupu na lobanji posadjenoj na moja ramena, padaju krvave kise.

Umoran sam od ovog umiranja i radjanja. Hocu samo jedno. Da umrem.

Ili da se rodim!!!

I tonem. Tonem u more krvi, osjecaj bestezinskog me uspavljuje, ali SADA NE ZELIM DA SPAVAM. Zelim da gledam, a krv mi je slijepila kapke.

Usta su mi puna. Pritisak se povecava. Prskaju mi bubne opne, kapilari, vene, atrerije, glava.

Strahovita bol!!!
.
.
.
I, nista.

Ponovo lebdim. Samo, ovaj put mnogo ugodnije. Otvaram oci. Odlicno vidim. Na oblaku sam.

Oko mene je sve prozirno I lahorasto. Plavetnilo me apsolutno odmara I opusta. Nikada se nisam osjecao bolje. Zurim u tlo pod sobom. Prolaze gradovi, kuce.

Sve je ponovo izgradjeno.

Novo.

Sjajno.

Cisto.

I, drugacije.

Jedini materijal gradzevina je zemlja. Zemlja, iz koje je sve poteklo.

I u kojoj sve zavrsava.

Padam, lagano, bezopasno. Pod sobom vidim Zoku.

Eto, na kraju sam puta. Jesenji dan me je doveo njemu. Spojio je ljeto i zimu. Spojio je zivot i smrt, spojio je nas dvoje.

Na groblju sam, a Zoku sahranjuju.

Groblje, nebeski podijum na zemlji.

Ovoga puta odmaraliste dusa nije izgledalo svecano kako uobicava. Linije se vec odavno povucene i tu nema sta da se mijenja. Nebeski ciklus je drugaciji nego ovaj, nas - zemaljski, no mi ga ne poznajemo.

Odatle i strah. Nama lici na mir, na pokoj. A njima? Dusama ustolicenim na ovom prestolu? Da li i kroz njihova maglicasta jutra jezde vjesnici kraja? Poznaju li duse konac?

Orgulje vjecnosti ciste svoje registre u nasim prolaznostima.

A mi tecemo kroz njih.

Kao tonovi.

Dublji ili visi, tisi ili glasniji, duzi ili kraci.

I cinimo harmoniju. Svako u svome taktu, okruzen drugim notama. Neki su sami u taktu, ali u melodiji ostanu zapamceni. Neki se i ne rode.

Umjesto njih, Gospod stavlja pauze.

Crvenkasta zemlja se mrvi pod nogama i pretvara u fini prah. U tom obliku ulazi u pore smrtnika podsjecajuci ih na pricu o iskonu.

A kip od kamena cuti.

Zar vrijedi opominjati prolazne? Pa, oni i umiru jer se ne daju opomenuti!!! Ruse gradzevine svoga duha prije nego sto ih sagrade. I ne znaju kada treba spustiti zavjesu!!!

A skloni su da zastave drze na pola koplja. Ne znaju da im zastave nisu ni potrebne - simboli prolaznosti smrtnickih kraljevina.

Ptice, crnje od mojih misli remete nebeski sklad. Slecu na brodista dusa i traze laz. Istinu - vec znaju. A istina nije zanimljiva!!!, ne donosi nemir savjesti.

Nevjerica se rasprostire mojim stazama. Kao cilim na doceku pocastvovanih.

A ja sam kralj licemjera. Gledam Istinu u oci, u ruke satkane od zivota. I smrti.

A pravim se da je ne vidim. Njene oci zrace neku zlu mirnocu. Kao da mi govore - "Samo polako, mene svako naposljetku pojmi. I ti ces!"

Hrabar sam u tom trenutku. Uzimam joj ledenu ruku na svoje vrelo celo. I siguran sam, zagrijace se ta stara, cvornata saka. Promijenice se, omeksace, promijenice se gospodja Istina.

I uporan sam. Moja vjera je jaka, ali ISTINA je jaca. Ona se ne mijenja i jedna je.

NAJTUZNIJI APSOLUT.

I opet joj gledam u oci, a dama se blago smijesi.

Nudi mi drustvo gospodje samoce - I ja ga prihvatam.

Srce me boli, tesko disem a znam da mi nije kraj. Za mirom i pokojem cu nadalje tragati SAM.

Zoka ce blijediti u meni, ali nece nestati dok me ima. Moje sjenka je I Zokina.

Kad obe izblijede - kraj...
.
.
.
Sjecam se - jesenji dan. Zoka i ja stojimo na aerodromskoj pisti.

Oko nas beskraj prostora, vasiona vremena.

Prozirni vazud ranog jutra nudi sjetu.

Kao u snu, lagani - lebdimo na beskraju Zokine duse. Mjerimo i uporedjujemo nasu visinu, isti smo. On vezuje svoju kosu da bude kao moja.

Stajem iza njega, dok smo ledjima okrenuti Suncu. SJENKA NAM JE JEDNA.

On se odmice. Gledam, sjenka se je ostala. Malo je blijedza. Okrecem se.

Dugo, jako dugo sam gledao u nasu sjenku.

Zoka je vec daleko odmakao, na drugom je kraju piste i juri ka suncu.

Dozivam ga.

Ne cuje!

Polako idem za njim.

Hocu i ja da uzivam u suncu.

Srescemo se na kraju piste.

Ovaj put uzivacu sam."

21.10.2005.

Zoran Markovic

Dragi Juniore,

ovo je prica o Zoki. U jedan post, pricu ne moze da stane. Ipak, moram napisati par crtica iz njegovog zivota...

Zoku sam upoznao u prvom razredu srednje skole. Izgledao je zajeban momak, imao dugu kosu, trenirao karate. Zene su ga volile kao neki opojni otrov, a on ih je premalo zavodio i imao ... U glavi mu je bio smjeh, zajebancije, raja, provodi ... Taj je imao adrenalina da njime nahrani sva srca svijeta, i dushe da ta srce ispuni njome....

Zoka i ja smo postali bliski u drugom razredu srednje, kada smo posli u isto odjeljenje. On je bio motor najboljih zajebancija, a mi njegovi sljedbenici u njima. Zblizavali smo se na svakom nivou kako je vrijeme prolazilo. Ispostavilo se da dijelimo poglede na zivot, ozbiljnost u neozbiljnosti ili obratno, prihvacali smo rizike koje drugi nisu mogli, smjeli ili htjeli, jer smo znali da imamo oruzije obitacnije od svakog - mladalacki sharm...

Zajedno smo mastali, a meni je bilo lakse da mu pridjem, mislim zaista pridjem, jer je zracio neposrednoscu. Mi muskarci smo obicno rezervisani, i koliko god bliski izgledali nekome sa strane, uvijek svak za sebe cuva ogromne breme koje ne dijeli okolo. Zoka je bio razlicit, iskren, otvoren, davao se kao na pladnju, a za uzvrat - skromno - uzimao samo srca. Zadnjih godina sam naucio puno o emotivnoj inteligenciji, i sada znam da je Zokina bila na najvisem nivou.

U prijateljstvu i odanosti nam je svima samo dijelio lekcije. Papci su govorili da glup jer je odan - "sve za raju", idoti su govorili da je naivan jer se daje, ali ... veliki ucitelj je bio dodirnut nekom nebeskom shapom i samo je nonshalantno dijelo lekcije onima koji su htjeli slusati i gledati ...

Bio je i mangup. I to veliki. Onaj slatki, bezazleni mangup medo. Kakve su gluposti i mangupluci njemu padali na pamet, bio je prvak svijeta. O tome cu natenane u pojedinim pismima, ovo - samo onako - uopste o njemu...

Zoka je ima jedni veliku ljubav - Almu. Strasno su voljeli, nesvakidasnje za nese godine. Zoka je bio moj najblizi prijatelj ...

Na zalost nase prijateljstvo je kratko trajalo ... na samom pocetku rata se prijavio u Laste i 14. Septembra 1992 poginuo na Doglodima ... Izgorio je u automobilu sa svojim komandantom Pilavom, nakon direktnog pogodtka zoljom ... tijelo je ostalo na onoj strani, 49 dana smo cekali do razmjene, sahranjen je 2. Novembra 1992 godine ...

Tog dana je meni otkinut komad dushe, zauvijek. Nisam patetican, primjetices, radije optimista, ali ... fali ... tog dana sam sjeo i zapisao sto osjecam ... kasnije sam pricu prebacio u zenski rod i rastavio u dva nastavka, postavio je na ovom mjestu - 1 i na ovom mjestu-2, pa je citaj ... Dado iz price je Zoka Markovic

Pisma Nerodjenom

-Rodjenje
-O nama
-San
-Sjecanja
-Razmazenko
-Civiluk
-Onako
-Obdaniste
-Park
-Krajnici
-Drugovi
-Skola
-Ja mali
-Mrcvarenje
-Djetinjstvo
-Vikendica
-29. Novembar
-Rodjaci I
-Rodjaci II
-Izbor
-Cuki
-Prvi poljubac
-Maltretiranja
-Frke I
-Pocetci I
-Pocetci II
-Pocetci III
-Frke II
-Druga skola
-Edo
-Fenix
-Pocetci IV
-SPJ
-Grubi nestasluci I
-Grubi nestasluci II
-Muzika I
-Groti
-Muzika II
-Nagrada
-Zagor, Blek, Alan
-Baka Lj.
-Zadnje zaista nevino ljeto
-O zenama
-Prvi dan skole
-Moj tata
-Dadi I
-Skidanje frzice
-Dadi II
-Monopol
-Ushicenja
-Dadi III
-To! Petak!
-Jebac
-Pisac
-Migrena
-BB
-Nebula Oza
-Korcula
-Duhovi
-New Orleans
-Korcula II
-Haris Halilovic
-Wedding Planner
-Zoran Markovic
-Original - Z.M.
-Nestasni djecaci
-Nestasluci II
-Psihologija
-Maticar
-Adrenalin
-Hoces li?
-Muzicar I
-Dijagnoza
-Pusta zelja
-I bi ...
-Bris
-Ramazan
-Dark side of the ...
-Teska vremena
-Pasjaluk I
-Pasjaluk II
-Pasjaluk III
-Zivot je ...
-Dar
-Hvala
-Na kraju dobijas
-Momenti
-Upute I
-Tajne I
-Tajne II
-Ekskurzija
-Kraj skole
-Eeeh, da!
-Sinclair
-Borderline
-Uros
-Bobe
-Kako je Vama poceo rat?
-Fax
-Original vs. kopija
-Vjera I
-Sarajevo
-Melek
-Karmin
-Cunac
-1991 - I dio
-1991 - II dio
-1991 - III dio
-1991 - IV dio
-1991 - V dio
-ACT one
-Haos
-Haos - dalje
-2.5.1992.
-Vino-veritas???
-I dalje ...
-I jos ...
-OCZ
-Zagrijavanje
-Rambo
-Dublje
-Jedna ruzna jesen
-Predzadnji krug
-OTES I
-OTES II
-OTES III
-Pripadnost
-Trkelj
-Zima
-Nova 1993.
-Onako - Januar 1993.
-Azici
-Srednji vijek
-Bolnicar
-Druzenja
-Druge stvari
-1993. - uvod u renesansu
-Kamilica na minskom polju
-Drkanje i trans - sex narkomani
-Tenk, bager, buldozer - I
-Tenk, bager, buldozer - II
-Tenk, bager, buldozer - III
-Preklapaca
-Predstava
-14 DM
-Crvena Kuca I
-Crvena kuca II
-Dno dna!
-Adolf
-Dobra akcija I
-Dobra akcija II
-Dobra akcija III
-Izbor
-Bol i shupak
-Grob Stelexa
-Pioniri
-Suhva
-Da te nije
-Suma
-Aorist
-Fauni I
-Fauna II
-Fauna III
-Fauna IV
-Fauna V
-Fauna (Svinja, doktor i VUK)
-PSIHA I
-PSIHA II
-PSIHA III
-PSIHA IV
-Rezime
-Ljeto '94.
-Znaci
-PSIHA I
-VUK
-Noc
-Izdajica
-TBC
-Podhrastovi
-Nada i slutnja
-Sex i smrt
-Zehra, Diki, dernek
-Pripreme za evakuaciju
-Tornjanje
-Sam
-Prvi dan
-Drugi dan
-Objasnjenje
-Sljeme
-Domovnica, Zenga i zakasnjela Meca
-Peripetije I
-Peripetije II
-Cervar
-Shit
-Shit continues
-Rijeka i Andjeo
-Razrada problema
-Zaplet
-Rasplet - I dio
-Rasplet - II dio
-Rasplet - III dio
-Rasplet - IV dio
-Rasplet - V dio
-Rasplet - VI dio
-Rasplet - VII dio
-Tata (Shiptar)
-Teodora
-Poslovi
-"Drugi" posao
-Bec
-Odlazak
-L.A.
-Klima
-Pocetci
-Porno I
-Porno II
-Porno III
-Porno IV
-Nasi
-Automobili
-Rusi
-Nikad ga ne provozah
-Znanje
-USA
-M u USA
-Raskid - I
-Raskid - II
-Žao mi je
-Žene - I
-Putopis - Las Vegas 1
-Putopis - Las Vegas 2

Kontakt
gabrijelgarsia@yahoo.com




IST (90 postova)

-Ko sam ja?
-I ...
-A onda...
-Ljubav ...
-Sex ...
-Prva bol
-Nova ja - 1. put
-Ludo ljeto '89 - 1
-Ludo ljeto '89 - 2
-Ludo ljeto '89 - 3
-Punoljetstvo, 90-te i jos ...
-Sudar
-Kilogrami
-Nova ja - 2. put
-Kako sam ga maznula?
-A great day for freedom
-Aaahh 1
-Aaahh 2
-Aaahh 3
-Sex robinja
-Crveni karanfil
-Muka
-Dado - ljubav
-Nova ja - opet
-Pariz
-London
-Amsterdam
-Deception
-Post
-Requiem
-Depresija
-Zagreb
-Potraga za sudbinom
-Paul, Zvjezdan, Venecija
-Helena
-BH drzavljanstvo
-Vatreno krstenje
-O svemu
-Razotkrivena zaljubljenost
-San Francisco
-Pa, dokle ovo?
-Filozofija patnje
-Majka
-Poslije rata
-Pripreme
-Sretno
-Sarajevo
-Karta za buducnost
-Q
-Poslednji Sa. dernek
-Davor
-Rastanak
-LA
-Dokone ruke - 1
-Dokone ruke - 2
-Dokone ruke - 3
-Dokone ruke - 4
-Renesansa bez revolucije
-Smrt jedne ljubavi
-Biti svoja
-Gubljenje ideala smrt maste
-Veseli Meksikanci
-Jet Set - 1
-Jet Set - 2
-Bestija glupa
-Virus
-2000
-O muskarcima
-... i erotskoj fotografiji
-E-mail
-Ljetovanje
-Sadaka
-Susret s duhom
-Miroljubivi duh
-Oprana dusa
-U krug
-Opet uzas
-Oporavak
-Rijesenje
-Klepe
-I tako
-Rijesen problem
-Veci od planine
-Posao
-Zdravlje
-Bolest
-KS
-Vjera
-Prosnja
-Moja Ispovjest

In Vivo

-2005 - so far
-.....
-Na danasnji dan
-Sudbe
-Eat Shit
-Dali je?
-Za SARAJLIJE
-Od mene
-SVE
-Dr. Silajdzic
-Intermeco
-Zeni se co'ek
-Tako to
-Bez dlake na jeziku
-Zensko-Muski odnosi
-Ko je kakvu?
-Koncert
-Blues
-Disciplina
-Sretno
-O ljepoti zene
-La Vida
-On, ja i nase nebuloze
-Izreke
-Division Bell - High Hopes
-Story
-E, Boze!
-Smisao za salu
-...
-Jugo
-Pokvareni robot
-Godine prolaze
-HVALA
-Stisnute pesnice
-Grobar
-Bajram 2006
-Promjene

Preporucujem
Nakane o Barbari
Tišina
hadzinica
blob
Aime Sati
Svedska Hanuma
Pisma
Travnički Noćni Šetač
... by Tratinčica
la cucaracha
zoka
Corto Maltese
Administratorov blog
LIPO LI JE LIPO LI JE
Teta Elina kuhinja
NAPRĐIVANJE
GODDESS OF THE NIGHT
dijasporka
Day and Night Fluid
Rođendani blogeraša
Umijeće Tersanja
The Plutalo
više...
BROJAC POSJETA
425166

Powered by Blogger.ba