Pisma mome djetetu

Promijenite boju pozadine po volji! Pomjerite mis:
Zelena / Narandja / Plava / Bijela / Original

03.11.2005.

Kraj skole

Dragi moj Juniore,

4. razred srednje bilo je doba zivota na kredit. Krediti, koje sam kod profesora skupio prethodnih godina su se nagomilali, pa sam mogao uciti puno manje nego ranije, a jos uvijek ostvariti isti uspjeh u skoli.

Hodali smo, zezali se, visili u BB-u, CDA, Crvenoj Galeriji, Blue Dusk, Teatru. Isli smo u restoran Amforu, glumili meraklije, hodali po Vrelo Bosne, Semizovcu. Ha, bili smo punoljetni!!!

Doslo je doba crvenog karanfila i mature. O tome sam vec pisao, kao treba. Upotrebi malo maste, prevrni likove, polove, pa ce ti biti jasno kako mi je bilo.

A onda je bila regrutacija. Vecina moje raje je isla u JNA, a ja sam ostajao. Upisao sam Masinski fakultet, mogao sam da biram hocu li ici u vojsku prije ili poslije faxa, izabrao sam da idem poslije...

Bio sam tuzan, a opet uzbudjen. Preda mnom je bilo jedno sasvim novo razdoblje, a iza mene jedno divno - koje se eto prekidalo. Moja raja su isla u vojsku, podivljali su totalno, a i ja sa njima ...

03.11.2005.

Ekskurzija

Dragi moj Juniore,

danas imam bas malo posla a puno vremena, pa cu pokusati da spucakm desetak postova. Ko zna, sada imam inspiraciju za pisanje, mozda ce kasnije nestati .... cemo vidimo ...

Period srednje skole je, kao sto sam rekao, najbezbrizniji period zivota. Da ti prepricavam sve dogodovstine, ne mogu, ali evo - ispricacu ti kako nam je bilo na ekskurziji.

Pocetkom 4. razreda se islo na ekskurziju. Isli smo u Crnu Goru? U stvari, nimalo mi nije krivo, jer vjerovatno nikada ne bih otisao tamo da ne bi te eksurzije. Prvu noc smo spavali na Durmitoru. Crno Jezero!!! To je raj na zemlji.

Sad to znam, i bas bih volio odvesti svoju zenicu i kuma sa njegovom porodicom tamo (svi vole prirodu). Kada pocnes da dises, jedan uzdah traje beskonacno, toliko je prijatan oskigen. Teska, mirisljava, crna suma se prostire svuda okolo.

Bili smo smjesteni u bungalovima nekog hotela, koji je sam licio na slicicu iz Alan Forda. Za nevjerovati!!! Kada hotel, koji je sav napravljen od drveta, gledas sa neke pristojne daljine od recimo 200 m, nema ni jedne jedine prave linije ... sve se iskrivilo, izboralo kao celo starca, ma upis ...

Cinco i ja smo, pametnice male, uzeli litar RUMA (pazi idiotluka). Ja svirao gitaru, pa sam pao u nesvjest. Radujko mi je pricao kako sam toliko povracao da su me morali skinuti, da mi bar neki dio odjece ostane nepovracen.

Ujutro me je probudila bijela svjetlost magle koja se uvlacila kroz otvoren prozor. Udar svjetlosti u oci je bio toliko jak, da sam odmah povratio pored kreveta u koji su me stavili. Glavobolja je bila nepodnosljiva, a krevet je smrdio na zlo. Premjestio sam se u susjedni krevet, sa nadom da cu ponovo zaspati i probuditi se bez glavobolje. Onda sam cuo zvuk nekoga ko se kretao po bungalovu, koji mi se inace ucino prazan. Pogledao sam kroz vrata i vidio Cincu, golog golcatog, kako kao nekakva avet hoda hodnikom. Pakao. Cinco je inace albino, pa jos sa onom jutarnjom maglom ...

Alkohol u meni je bio jos uvijek prejak da bih mogao razmisljati, pa sam odlucio udahnuti svjezeg vazduha. Izasao sam iz bungalova. U dubokoj perspektivi (izraz kamermana - nema fokusa, sto se desava kod prepijanja) vidjela se kravlja glava koja je rekla Muuuuu. Pakao!!!

Taj dan sam se sav smrdljiv (ja sam cool decko, meni treba samo ruksacic odjece kad idem na put), nemajuci sta drugo da obucem, cijeli dan mucio u autobusu. Isli smo na Lovcen, pa sem se onako polumrtav jos morao popeti do Njegosa. To se pokazalo dobrim, jer me je oznojilo i napokon otrijeznilo. Samo sam cekao vece, da se ustusiram i svalim. Isli smo u Sutomore.

Naravno, kako to uvijek biva, kada smo dosli u Sutomore, izbio je ogroman pozar, pa su ukinuli vodu - hoce reci nema kupanja. Tada sam naucio da se sapun slabo otapa u morskoj vodi. Ispostavilo se da je i Slovenacka ekskurzija iz Ljubljane takodje u hotelu. Andrea Strasek!!! Plavusa, mnogo zgodna, poprilicno luda. Taman!!!

Tu noc smo se ubili u nekom sumnjivom disku. Andrea me je odjebavala kako je stigla, a ja sam jos vise navaljivao. Hotel je imao nadogradjen sprat koji je po gabaritima bio nesto manji od osnove, tako da je oko zadnjeg sprat postojao neki vid terase. Na zadnjem spratu su spavale slovenke, a Zoka i ja smo odlucili da ih posjetimo. Popnes se na zadnji sprat, kroz prozor se proturis na tu nazovi terasu (9 sprat u 4. ujutro mrtav pjan - ma super). Napokon smo nasli njenu sobu. Prozor je bio malo otvoren. Odlucili smo da se uvucemo, Zoka ce prvi. Kako je uvukao glavu, pljus. Andrea nas je skontala, nije spavala - pa je naglo zalupila prozor a steka je Zoku opalila pravo u oko. Crna sljiva je bila ogromna.

Sutra dan smo se igrali izbacivanja iz vode. Izbacivala smo smotanog Kostica, koji je nogom aterirao pravo na Zokino drugo oko. Bilo ga je stvarno smijesno gledati onako unakazenog, ali smo mogli Slovenkama lagati da je profesionalni karatista. Do veceri smo bili novi hit medju Janezima, pa su nas poveli u disko.

Vlasnik tog diska (vise kafancuga) se odmah zaljubio u Andreu, koja je taman pocela da pada pod uticaj mog sharma. Cak smo se i ljubili. Pitao nas je da ga upoznamo sa njom i drugaricama. Zoka je, vec polupijan, izjavio da je on njihov svodnik, i da se za to placa. Onda je Andrei i jaranicama nesto sapnuo, pa otisao kod vlasnika, a vec iduceg trenutka je svo pice bilo besplatno...

Negdje pred jutro, sjedimo Zoka i ja pijani za sankom, pijemo 30 i neki stok. Ulazi grupa crnogoraca i odmah se zaljepi za nas. Pita me jedan odakle sem.

Iz Sarajeva.
Znas li Keema?
Ima u Sarajevu milion Kema, jes' normalan?
Aa, znaci lazes, sokole!!!

I frajer izvadi geveru pa pravo u mene. Naravno, onako pijan ja to nisam ni vidio, vec vidim blijedo Zokino lice, kako me sav u grcu gleda. Pogledam, a frajer drzi pistolj uperen meni u prsa. Valjda sam ga, onako pijan, glupo pogledao, bez straha ...

Sklanja onaj pistolj (idiot crnogorski), pa kaze:

Auuuh, jesi hrabar. Nisi se ni osvrno na moju provokaciju. Od sad, ako te neko dira, doci cu ja sa svoju bagru sa lanci i pistolji da te branim ...

Onda smo cugali so sutra navece...

Eto, lijepe uspomene

03.11.2005.

Tajne II

Dragi Juniore,

nastavljam gdje sam stao. Ako nisi dobro zapamtio pricu, ponovo je procitaj, jer svaka rijec je vazna - vidjeces...

Pokupili su me u snu. Nisam se ni probudio, a na laganim krilima sam prenesen u jedan drugi, daleki svijet. Nisu mi se obracali glasom, nije bilo zvuka. Nisu se pojavljivala lica, glasnici su bili nevidljivi. Medij kojim se prenosila PORUKA nije bio zrak, eter, nisu koristili te stvari za komunikaciju.

Njihov svijet je bio sazdan od... - mojih sjecanja i emocija vezanih za ta sjecanja. Taj svijet mi je govorio da sam dio njega, iz njega iznikao, u njemu rodjen. Pojavilo se jedno lice, moje lice, ali iz nekog drugog svijeta, njihovog svijeta u meni, mojega zaboravljenog svijeta. Ono mi je govorilo jezikom mojih gena, necega sto je bilo u svakoj celiji, u karakteru i naravi. Kazivalo mi je price o mome iskonu i mentalitetu.

Znao sam da govori istinu, nisam imao ni trunke sumnje u sebi, cak i kada mi je to moje drugo - vanzemljasko JA, kazalo da su u ustvari svi ostali vanzemaljci, a oni - ovi od kojih sam potekao su ljudi. Vanzemaljci su se koristili Sotoninim trikom - pokusavali su sviju uvjeriti da ne postoje. Sve mi je bilo jasno ... znao sam, sjetio sam se ko sam i sta sam ...

U snu sam vracen u "realnost". Sutra dan sam se probudio i odlucio da se vratim u svijet iz kojega sam potekao. Vanzemaljce necu razotkrivati, cak ni njima samima. Toliko ih vec ima, i toliko lazu, da ni sami vise ne znaju ko su ...

Par mjeseci kasnije sam uspio organizovati put u svoju postojbinu.

Vratio sam se u Sarajevo .... u Bosnu, vanzemaljci imaju ambasadu preko puta druge gimanzije ... cak se vise ni ne kriju ...

03.11.2005.

Tajne I

Dragi moj Juniore,

vrijeme je da sa tobom podijelim jednu tajnu. Ja sam se trudio da nikada nemam tajni, jer one samo opterecuju savjest, ali nekada u zivotu dodjes u situaciju da moras da biras izmedju dva zla. Ponekad, samo ponekad je, izbor da imas tajnu bolji od u tom trenutku date alternative ...

Kako sam napomenuo, a o tome cu kasnije nasiroko, 1996 sam otisao u Ameriku. Ubrzo nakon dolaska sam se upisao na koledz. Kad god sam imao vremena, isao sam u biblioteku i citao o teoriji relativnosti i kvantnoj mehanici. To su suvise apstraktne oblasti da bi ovdje o njima tupio, ali moram napomenuti da osoba mora imati jako otvoren um da prihvati koncepte ovih disciplina.

Ukljucio sam se i u neke internet forume na kojima se raspravljalo o toj tematici koja me je zanimala. Cesta pod-tema nam je bila putovanje kroz prostor-vrijeme i postojanje drugih vrsta van naseg sistema. Ubrzo sam dobio poziv da im se, u zivo, pridruzim na jednoj seansi.

Pristao sam. Bila mi je cast, kao amateru, da budem pozvan od nekih od najvecih strucnjaka koji su radili za JPL (glavna nasina laboratorija) u Pasadeni. Bio sam impresioniran, ne njihovim znanjem, vec informacijama koje su podijelili sa mnom za tih prvih dva sata naseg druzenja.

Ukratko, saznao sam da jako puno novih tehnologija, koje su usput budi receno Ameriku lansirali u tehnolosku velesilu, ne potice sa ove planete. Jos vise me je zabezeknula cinjenica da je vec odavno uspostavljenja komunikacija sa vanzemaljskim izvorom informacija, koji je davao iste na kasicice. Zacudjujuce je bilo cuti kako je taj "vanzemaljac" ustvari neka vrsta robota-komjutera, tj. bili su sigurni da ne komuniciraju sa nekim oblikom celijskog zivota, vec sa rukotvorinom druge civilizacije.

Mantalo mi se u glavi od informacija koje sam dobio od eminentnih strucnjaka. Jos vise me je bunila cinjenica da su bas sa mnom sve to podijelili. Bio sam siguran da ce me neko upucati iza prvog coska.

Ali nije bilo tako. Nakon desetak dana su me opet kontaktirali i pozvali na sastanak, ovaj put u Pasadeni. Nisam mogao vjerovati da cu uci u JPL (Jet Propulsion Laboratry), ali eto desilo se i to bez ikakvih pomempeznih stvari. Jednostavno me jedan covjek sacekao na ulazu i uveo, tek tako ...

Tu su mi saopstili razlog zasto su me uvukli u svoje drustvo i svoje tajne. Trabali su im mladi ljudi, zainteresovani za nauku, ali sa sirinom pogleda i nekim iskustvima. Nije bilo vazno formalno obrazovanje, znanje posebnih disciplina. Oni imaju sve resurse koji su im potrebni, to je sve sto cu reci. Npr. ja sam mogao mirno pristupiti problemu ciju tehnicku pozadinu nisam mogao ni poceti razumjeti. Imao bih uz sebe najbolje matematicare, fizicare, filozofe, eksperte filozofije, bilologije, medicine - bilo je samo bitno da svaku ideju koja mi padne na pamet pretvorim u prakticno istrazivanje. Cilj je bio jedan, zapanjujuci, grozan, uzbudljiv...

Vanzemaljci, ili radije receno, njihovi bioloski izumi koji su "zemaljski" su infiltrirani u ljudsku rasu. Isti su kao i mi, potpuno isti. Treba naci nacina da se prepoznaju, lociraju, da im se pridje, dobiju od njih informacije, i da se uniste. Imas sve na raspolaganju....

O pojedinim pricama necu pripovjedati, ne smijem, bar ne ovdje. Bilo je ludo, prvenstveno za um, a onda i za tijelo. Na kraju sam im pao u ruke. Ispostavilo se da je moj sef jedan od njih. Odveli su me daleko, daleko ... ali o tome vise kasnije ...

03.11.2005.

Upute I

Drago moje,

srednja skola je bio period koji sam zaista prebrzo profurao. Nemoj da se i tebi to desi. Sada, kad vrtim film, volio bih da je duze potrajalo - jer, bio sam dovoljno star da pocnem ostvarivati neke svoje snove, a previse mlad - da sam mogao biti bezbrizan.

Sada je drugacije! Svi snovi su ostvarljivi (gotovo svi), ali bezbriznosti, one nevinosti onoga koji ne zna sta ga ceka - nema. Htio ili ne, stalno sam nesto zabrinut i napet, mada ni sebi ni drugima ne izgledam. Ali, pred vece se okrenem unazad, pogledam dan za sobom, i vidim da sam previse razmisljao, premalo osjecao, a cim sam poceo osjecati, razmisljao sam zasto je tako.

I nije sebi lako priznati da je tako, a tako je. Lakse je reci - ja sam zrela, odrasla osoba, imam obaveze - i nastaviti zivjeti u grcu. A to je samo zato sto se vise ne sjecamo te bezbriznosti iz mladosti. I znam da je tesko sebe promijeniti, tesko je negirati nesto sto izgleda kao sva tvoja realnost, ali mozes probati.

Ja sam probavao na nacine, koji naizgled uopste ne vode ka bezbriznosti, ali eto - uspjevali su ponekad, pa ih probaj nekad kad postanes "zreo", ali imaj na umu - kad ubijes dijete u sebi, ubio si i covjeka.

Negiraj zdravstvene probleme. Mislim da je ljudsko tijelo bar toliko automatizovano, da ce ti samo reci kada je neki problem bas velik. Vecina stvari prodje sama od sebe, jos vise njih se nece ni pojaviti ako se pazis. Bez stresa, broj problema se radikalno smanjuje. Poenta - znacajan dio zivota potrosis brinuci se o problemima zdravlja koji sami od sebe prodju, brinuo se ti o njima ili ne, a sama briga donese nove (i opasnije) zdravstvene probleme.

Negiraj porodicne probleme. Svaki zajednicki zivot donosi razmirice, od kojih neke pokazuju karakterne razlike koje se ne mogu pomiriti, a mnogo vise njih su samo razultat dnevnih oscilacija, utjecaja vremenskih prilika, itd. Sem toga, u zajednickom zivotu svi prolazimo kroz mnogo zivotnih faza koje nas mijenjaju (pubertet, menopauza, bolest, skolovanje, smrt, itd) na koje razlicito reagujemo. U svakom slucaju, kad jednom naucis da raspoznas bitne razlike, bice ti puno lakse da prihvatis moje rondanje...:)

Kad ti dodje, napij se! Ovo je muska preporuka, ali ja iskreno mislim da je mnogo bolje napiti se kad ti dodje, nego se kontrolisati. Naravno, postoji granica zloupotrebe alkohola (ili bilo cega drugog), ali u okviru VENTILISANJA psihe, mislim da je pjancenje sjajna terapija. Nikada to ne radi sam, vec u ugodnom drustvu, uz muziku i dernek.

Druzi se, izadji medju ljude. Nemoj nikada daviti svoje emocije. Mozes ih sakriti pred dusmanima, ali uvijek imas mene, a ako neces ni mene, onda imas coshak pa tamo se isplaci, izderi, smij se, radi sta hoces ... i mastaj, mastaj sto vise, i uvijek, jer masta je izraz nade, a nada je pokretac

03.11.2005.

Momenti

Dragi moj Juniore,

jedva cekam da mi ispricas kako si, tog i tog dana, imao potrebu da sam sebe nabijes nogom u dupe, da skocis, pjevas, trcis, da se sam sa sobom smijes.

Meni licno, to je najbolji feeling. Udje mi neki crv u dupe, uzjogunim se, nista mi ne smeta, ne mori me i ne boli. Sve u meni i oko mene postane ugodno. A uvijek mi dodje kad sam vani, kada hodam negdje. Onda me malo bude kao stid, pa ko je vidio da covjek u odjelu skakuce po ulici, da odjednom pojuri, pa se u sred trka okrene, prevrne preko glave na travi, pa opet odskace, pjevuseci sa nekim debilsko-andjeoskim osmjehom na faci.

I najvise mrzim kada me nesto omete u sred takvog trenutka. Npr. zvonjava mobitela, ili neka ozbiljna - odgovorna misao. Znam da je povratak tezak, gotovo nemoguc i da cu opet morati da cekam taj trenutak.

Pokusavao sam da takve momente vjestacki, namjenski izazovem, ali ne ide. Jogunaste su i uporne te navale zadovljstva i ispunjenosti. Dolaze nepozvane i odlaze kad im je cejf, mene niko nista ne pita. Primjetio sam da ima nekih zakonitosti u njihovom dolasku - obicno je to lijepo vrijeme, ja sam naspavan i odmoran, pokrece ih muzika. Ali, to nije slucaj svaki put, ima jos nesto sto ne mogudokuciti. Da li je to lucenje nekog hormona, da li je to dodir andjela, ili tek - zivot, ne znam, ali jedva cekam da mi ponovo dodje.

Zelim tebi, i svim ljudima sto vise takvih momenata. Oni cuvaju zdravlje, razum, oni te nikada nece natjerati da uradis nesto lose, sebi ili drugima.

Ako neko zna kako izazvati takav momenat bez upotrebe alkohola ili droge, neka javi ...

03.11.2005.

Na kraju dobijas

Drago moj Juniore,

ako ces mene slusati, uvijek ces biti fin prema ljudima. Tvoj otac to nije, i nisam ponosan na to. Krase me mnoge mane a izdvojio bih tastinu, osornost, egoisticnost, naglost, i ehm-centricnost. Svjestan sam tih mana i pokusavam od sebe napraviti boljeg covjeka, ali od nekih navika se covjek tesko oduci.

Kada si mlad, sve oko tebe je nepoznato, a brzo naucis da se od mase stvari moras braniti. Najgore od svega je sto ne znas kako, a brzo spoznas da je gubljenje samopouzdanja neprihvatljivo. Onda pocnes da nalazis mehanizme odbrane, a oni vremenom postanu dio tvog karaktera.

Ja sam postao tasht, zato sto nisakim nista nisam morao da dijelim, sto su mi davani komplimenti bez potrebe, sto sam - uporedjujuci - shvatio da sam u nekim stvarima puno darovitiji od drugih, a ujedno bio slijep na cinjecu da sam puno gori u svim drugim stvarima. Cijenio sam inteligenciju, a ne duhovnost, zamislio covjeka kao masinu, od kojih sam ja ona sa najboljim procesorom, odbijajuci da se uporedim sa boljima od sebe.

Postao sam osoran, jer sam rano shvatio kako je lako se igrati sa tudjim emocijama kada nemas svoje, kada sam naucio da posmatram covjeka kroz njegove mane a ne vrline. Postalo je lako skinuti nekoga ko trazi pomoc, a privuci onoga cija pomoc ti treba. Itd ...

I onda sam ucio od boljih od sebe, koji su ne-egoisticno dijelili sebe i svoje znanje, poceo cijeniti tek kada sam gubio, bivao povrijedjen od onih koji ne osjecaju kada mene najvise boli i shvatio ...

Moze covjek biti i tast i egoistican i osoran i svakakav. Nije to ni lose u nekoj mjeri. Ali budi dobar sa ljudima, jer ce ti se samo tako dobro i vratiti - ne zato sto ima neko ko na terazijama sve mjeri, vec zato sto ces nauciti da te dobro koje ucinis ne moze povrijediti, vec samo oplemeniti. A onda ljudi vide to na tebi, pa ti vrate ... zato cini dobro na svakom koraku i vjeruj mi (jer samo mi mozes vjerovati, ako neces da i sam naucis) - cak i kad dodjes u priliku da kazes - "ja samo pomazem, a oni meni tako" - to je samo privremeno, na kraju samo dobijas.

Ovaj post je jedno veliko hvala za dobrotu kojom sam danas darivan.

03.11.2005.

Hvala

Dragi moj Juniore,

Gledam sinoc na dnevniku jednu djevojcicu od 8 godina koja zivi u bijedi, place i kaze - "ja bih volila da mi bilo ko, bilo sta pokloni" ....

bas sam sinoc nesto razmisljao o tvojoj edukaciji. Kontam nesto, sta da ti savjetujem u zivotu. Kakav savjet da ti dam, onako - generalni, koji ce te usreciti ako ga postujes. I onda skontam da nema ama bas ni jedna stvar koja covjeka poptupno ispunjava, osim mozda - imati djete, ali to necu znati dok tebe ne upoznam...

Mene su ucili da budem skroman u svojim dnevnim zeljama, a neskroman u velikim ambicijama. Dodaj tome cudna iskustva tipa, rat i emigracija, moju narav koja je kompleksna, i dobices tipa koji uglavnom ima sve sto je pozelio. To ne znaci da sam bogat ili da imam Nobelovu nagradu, vec znaci da sam zelio onoliko koliko sam mogao ostvariti i da idem dalje.

Ipak, samopuzdanje koje izgradis ostvarujuci svoje ciljeve postane problem. Barem meni... I tu se vracam na ono - da sve ima i losu stranu. Naime, ja sam sve manje i manje zahvalan na stvarima koje imam. Logicno, jer nemam kome da budem zahvalan, sve sam sam izgradio. Ili nisam ....

Prvo, postoji uporedjivanje. Vidim svoj zivot, a onda zavirim u tudji. Rijetkima zavidim, a mnogih mi je zao. Da li su ovi drugi krivi i odgovorni za ono sto im se desava? Da li je, npr. zdravlje stvar izbora? U nekim slucajevima jeste, ali cesto i nije ... Da li mozes odrediti koliko ce tvoji dragi ljudi zivjeti u sreci i zdravlju? Ne mozes ... mozes pomoci, ali samo do jedne granice ...

Znaci, moras biti zahvalan sudbini, Bogu - logican je zakljucak. Ali, ako postoji sudbina, onda je sve unaprijed odredjeno - pa zasto se ja uopste trudim? - sljedece je pitanje. Ja nisam fatalista, vjerujem u sebe i svoja djela ... pa onda, gdje je odgovor u tom kompleksnom klupku?

Odgovor je u nama, u meni, tebi, svakome pojedinacno i svima zajedno. I vrlo je jednostavan...

Trebamo manje misliti a vise osjecati, trebamo zastati nakon 10 koraka i razmisliti sta nas je vodilo na tom putu. Moramo vidjeti zasto smo takvi kakvi jesmo, pomagati jedni druge, shvatiti da je zajednicko dobro ujedno i vlastito dobro ... pa onda skontas ...

Zahvalan sam roditeljima koji su me donijeli na ovaj svijet i najbolje sto su znali, upoznali me sa njime.

Zahvalan sam svojoj zeni, jer me bezrezervno voli, uprkos svim mojim musicama.

Zahvalan sam nauci, jer mi je omogucila da mi zivot bude laksi.

Zahvalan sam umjetnicima jer nesebicno dijele svoje duse sa mnom, pa je meni lakse da zavirim u svoju.

Zahvalan sam prijateljima, jer su milion puta bili tu kad su trebali.

Hvala blogerima, jer me uveseljavaju.

P.S. Predlazem da se danas svi zahvalimo jedni drugima na ovom blogu, ako nadjemo i najmanji razlog za to:)

03.11.2005.

Dar

Dragi moj Juniore,

dugo sam razmisljao (cijelu minutu), kako da prokomentarisem ovo sto cu ti napisati, ali sam shvatio da je najbolje da svako misli onako kako zeli. U svakom slucaju, prica je interesantna ...

1995 sam izasao iz Sarajeva i uputio se u svijet. Na tom putu sam, prvi put daleko od kuce susretao razne ljude, razlicite od onoh koje sam prije toga poznavao. Izmedju ostalih, u Puli sam upoznao Dchappu, duhovnog ucitelja sa Tibeta. U stvari, on uopste nije sa Tibeta, vec iz Zenice. Znam da ti je to sada smijesno, ali idemo redom...

Dchappa je kao tinejdzer otisao u London, sanjajuci o tome kako ce postati veliki muzicar. San mu se i ostvario, pa je svirao gitaru sa nekim od najvecih gitarista sedamdesetih. Ali, navukao se na drogu. Uzimao je sve, od kokaina do LSD-a. Napustili su ga prijatelji, poznanici, poslovni prijatelji, muzicari. Na kraju, kada se vec pomirio sa tim da ce ubrzo umrijeti, jer je bio tesko bolestan, jedan poznanik mu je predlozio da otputuje negdje daleko i da na taj nacin pokusa da pobjedi sudbinu...

Otputovao je u Indiju. Vremenom je prestao uzimati drogu, posvetio se duhovnom zivotu. Tako je upoznao i prijatelja koji je bio u pokretu sa Svjesnost Krishne, koji ga je poceo uvoditi u tajne ovog vjerovanja...

U duhovnim krugovima su ubrzo vidjeli kako je Dchappa jako darovit (oni kazu da ima karmaticki spoj sa Krishnom), pa je predlozen za skolovanje kod Lame na Tibetu. Znam iz drugih izvora da jako malo pojedinca, pogotovo iz zapadnog svijeta dobije tu cast i privilegiju, ali eto - njega su odabrali. Nastupio je period njegovog duhovnog ucenja i on je nakon nekih 3 godine dobio titulu duhovnog ucitelja.

Vjerovanje koje oni zastupaju je veoma razlicito od nasih zapadnih religija. Krishna, Vishnu, Ramma, itd su zajednicki nazivi za jednog Boga, koji se periodicno pojavljuje ili prikazuje nama zivim bicima u razlicitim oblicima. Npr. sada je Bog prisutan u obliku zvuka. Zato poklonici ove religije mantraju, tj. pjevaju. Oni vjeruju da je to nacin komunikacije sa Bogom. Sem toga, bitno je reci da oni vjeruju u reinkarnaciju dushe. Napominjem da dusha ne mora iskljucivo prelaziti iz covjeka u covjeka, vec se u krugovima pojavljuje i u zivotinjama, biljkama, i ostalim vrstama bica koje mi ljudi ne vidimo, a koja po njihovom vjerovanju postoje.

Takvo vjerovanje je, u sustini razlicito od naseg, jer dozvoljava u teoriji da se prisjetimo nasih proslih zivota, tj. da imamo beneficiju prijasnjih iskustava. Naravno, to sjecanje na prosle zivote je beneficija nekolicine, duhovno prosvetljenih.

U svakom slucaju, kada si izasao iz rata, imas 26 godina i zeljan si svega, ovo ucenje zvuci primamljivo. Ja sam ponekad odlazio na njihove casove nedjeljom, kada bi nas oni ugostili odlicnim jelima (imaju sjajnu vegetarijansku kuhinju) i drzali duhovna predavanja.

Na jednom od tih predavanja se pojavio Dchappa i odmah se, izmedju stotina ljudi nadovezao mene. Poslije predavanja me je zamolio da prosetam sa njim uz more. Shatali smo satima i imali jako zanimljiv razgovor. Prije nego sto ga prepricam, moram da napomenem jos par stvari koje su vazne. Navodno, duhovni ucitelji kao sto je to Dchappa mogu da izadju iz svog tijela i tako proputuju ogromne prostore. Takodje mogu da levitiraju, citaju misli, predskazuju buducnost, sjecaju se svojih proslih zivota i poznaju prosle zivote drugih ljudi. Telepatija je jedna od njihovih glavnih odlika. Meni su savjetovali da mu postavim neko duhovno pitanje, ali u MISLIMA, da ga ne IZGOVORIM, ali pitanje mora biti iz predmeta duhovnosti. OK, mislio sam, pitacu ga sta sam bio u proslom zivotu ... dok smo setali, pomislio sam to pitanje par puta, nikada ga ne izgovorivsi, cak i ne nacinjuci tu temu ...

I tako, setajuci, on me je pitao u sta ja vjerujem, cemu tezim. Pricao sam mu o svom Bogu, u kojega sam davno poceo vjerovati, i nikada nisam promijenio to misljenje (i dan danas isto vjerujem). Govorio mi je kako nema "pravog puta" ka Bogu, vec ima samo laksi ili tezi, a kazao je da sam ja na "vrlo teskom". Ubjedzivao me je kako je moja dusha posebna, drugacija od mnogih koje je upoznao, pitao me je da li bih sa njim putovao po svijetu. VEcina toga mi se cinila smjesnim, ali je on jedan tako ozbiljan, miran i trezven covjek, da jedan pogled u njegove uzarene oci covjeku kaze da se on ne sali kad nesto kaze.

Volio bih da je poletio tu preda mnom, ili da je izveo neki trik, ne znam - da je nestao u oblacku dima, ali nije. Samo je mirno propovjedao o tome kako ova ljustura - tijelo u kojem se nalazimo nije bitna, kako to sutra moze biti vlat trave, ili pcela - a dusha uvijek ostaje ... i vrti se u krug dok ne nauci ... a kad jednom naucis ides na visi stupanj, udjes u neko bice sto bi po nasem ekvivalentu bio melek ili ti andjeo (napominjem da je i Lucifer andjeo i to arhandjeo). I onda opet ides u krugove dok ne stignes pred Bozija Lotosova stopala ... i tamo nadjes ... sebe ...

Umorio me je bio i taj razgovor i setnja, a on nije nudio nista vise nego temu za razmisljanje i pricu za prepricavanje. Sem toga, staza se blizila kraju, bili smo na 500 metara od kuce iz koje smo i posli, a tamo je mene cekao auto kojim sam se vracao u Porec. Onda je Dchappa rekao:

"Znas, ti ces otici u Los Angeles i tamo nauciti jednu vjestinu. Neces biti ni svjestan tog znanja, ali ces mnogo godina kasnije od toga napraviti cijeli pokret, filozofiju"

Blijedo sam ga gledao. Los Angeles je bilo zadnje mjesto u koje bih zelio ici, sredivao sam papire za Njemacku. Otkud mu bas Los Angeles? Nastavio je:

"Znas li zasto te Egipat toliko privlaci?"

Istina je da me Egipat nevjerovatno privlaci, tajanstvenoscu, mitovima, legendama, religijama, ali - svaka druga osoba koju to pitas ce ti isto reci. Egipat je univerzalni magnet ...

Zasto? Pitao sam ga:

"Znas onaj tvoj san o dzavolu?"

E, jebi ga, tu sam se usro. Sve ostalo je sranje i psihologija, ali san o dzavolu ... naime, cijeli zivot imam isti san. Dodje mi jednom, dva puta godisnje, uvijek kada zaspim na ledjima (inace spavam u fetusnom polozaju). Kao, sam Dzavo mi dolazi, odvratnom rukom me hvata za vrat i davi me, a ja mu se smijem u lice, govorim kako mi ne moze nista jer ja sam na strani onoga drugoga, i kako znam da je sve to samo san i kada se probudim, on ce nestati. I, onda se zaista probudim. Imam ja i nekih varijacija na ovaj san, ali to sada nije bitno. Bitno je da ga zaista sanjam od svoje 15-16-te, da se cesto i uvijek ponavlja. I bitno je, za ovu pricu, da NIKADA, nikome nisam ispricao ovaj san. Ne zato sto je taj san strasan ili neka tajna, nego znas ono ujutro ga zaboravis...

Bio sam zaprepascen ... kako je samo mogao da zna? A onda slag - " E, da ti odgovorim na tvoje pitanje. U proslom zivotu si bio Egipatski svecanik K.... kulta (znam da je kult na K, ali ne sjecam se imena). Ti, i par drugih svestenika ste dozvali samog Sotonu i uspjeli ga vezati u kamen. Ti si jedan od nekoliko dusa koja ga je uspjela savladati, a tvoj san je u stvari sjecanje na taj zivot. Sto je mnogo interesantnije, nisi zivio cijelih 3500 godina, jer je tvoj duh bio previse umoran od tog susreta. Jako je malo takvih dusa, koje se tako rijetko reinkarniraju. Ipak, napravio si neku gresku, jer nisi ostisao na visi nivo"

Nisam mogao a da ne pitam - a kakvu to gresku?

"Istu koju sada cinis. Ne vjerujes u sebe, ne znas da se slusas, a nosis najveci dar. Ja ti ne mogu reci koji je to dar, sam ga moras otkriti"

Da li moram da napomenem da sam par mjeseci poslije toga otisao u Los Angeles gdje sam zivio 4 godine?

03.11.2005.

Zivot je ...

Par nebuloza o zivotu covjeka za Janiora:

Verzija - "Realista"

Probudis se ujutro. Mozak se odmorio, tijelo se regenerisalo za naucene napore, taman onoliko koliko su zljezde izdiktirale hormona. Sem toga, melanin je javio da je napolju dan, ali i to je stvar hormona.

Pomokris se, da kroz urin izbacis procesuirane nepotrebne hemikalije. Popijes kafu, da dignes pritisak, zapalis cigaretu da ubrzas rad srca. Odes na veliku nuzdu, da izbacis vlakna koja nisi mogao provariti, plus primjese nepotrebnih tvari i masnoce provucene kroz dzigericu.

Obrijes dlake, koje su kao nasljedje - atavizam iz praistorijskog doba ostale da rastu kao zastita koze lica od vjetra. Obuces odjecu, da bi pomogao metabolizmu, a narocito jetri da zadrzi temperaturu tijela koja je potrebna za uspjesno obavljanje metabolizma. Naravno, obujes i cipele, jer tanki kapilari na krajevima velikih arterija nisu u stanju da zagriju krajeve ekstremiteta.

Odes na posao, naravno - nekim prevoznim sredstvom da bi zastitio misice donjih ekstremiteta od naprezanje i trosenja energije. Radis vrijedno cijeli dan, jer znas da ces za nagradu moci kupiti hranu za energiju i masnoce, odjecu za zagrijavanje i auto za konzervaciju energije. Mozda kupis nesto i djetetu, jer je produzetak vrste bitan.

U podne se dobro najedes, da bi izbalansirao hemiju narusenu prekomjernim uzimanjem kofeina i nikotina, nadoknadio izgubljenu energiju i eventualno unio neki vitamin koji sigurno ima neku svrhu.

Iza podne zjevas, jer ti je sva krv otisla u GE trakt, radi varenja hrane pa mozak oskudjeva oksigenom. Tu pomaze i cigareta da jos vise stegne krvne sudove.

Naravno, stegnuti krvni sudovi, plus smanjen pritisak uzrokuju glavobolju, pa se do kraja radnog vremena zalis na glavobolju, jer je to prirodna reakcija tijela na poremecaj. Cim izadjes sa posla bolje ti je, sto je logicno jer je krv siknula kroz tijelo cim si se pokrenuo, a mozak se iznenadio oksigenom.

Dodjes kuci i skines odjecu, da bi prilagodio temperaturu. Eventualno se istusiras, za sta bas i nema objasnjenja. Sav napor oko glavobolje, koju je prirodno bilo odlezati, je potrosio puno energije, pa je prirodno da si opet gladan. Poslije toga zaokupiras mozak televizijom da bi tijelu dao mogucnost da normalno provari hranu u lezecem stavu i hormonima da se balansiraju. Kako je mozdana aktivnost veliki konzument glukoze, naravno da pozelis da gricnes malo cokolade. Cokoloda izaziva apetit, pa se jedan red pretvori u cijelu tablu, sto opet uzrokuje naglo povecanje secera u serumu, sto za uzvrat daje osjecaj fuj. Mozak se iskljucuje, jer ne moze to vise gledati.

Poslije budjenja (popodnevnog), pritisak je opet nizak, pa se popravljas kafom iz vec navedenih razloga. Nagon za produzetak vrste, u kombinaciji sa adrenalinom, vrsi stanovite privremene promjene na tijelu, pa ti se ukrucuje penis i pocnes da primjecujes drugu jedinku razlicitog pola pored sebe. Sex strasno iscrpljuje, pa moras da jedes, a neki jebeni hormon te tjera da spavas. Sutra se ponovo budis, kada se mozak odmori a tijelo regenerise ...

Verzija - Romanticar

Ujutro se probudim sav svjez i spreman za nove radosti zivota. Popijem mirisljavu kaficu i sa uzivanjem popusim cigaretu, pa izaberem najljepse odijelo i cipele. Udjem u svog novog Pasata, pa hitro na posao, znam da ce danas biti nesto uzbudljivo.

Dok se sa uzivanjem borim sa novim iskusenjima, malo ogladnim, pa sa drustvom gricnem neki lagani rucak. Poslije nastavim sa radom, znajuci da mi je pun stomak lijepe hrane. Ponekad zjevnem i mislim kako cu kada dodjem kuci uci u mirisljavu posteljinu.

Vratim se kucici svojoj divnoj, istusiram i namazem uljima, pa malo calabrcnem socne hrane. Upalim televizor u miru svoga doma i pogledam zanimljivi program. Uzmem sa stola mirisljavu cokoladu, pa se zavalim u postelju dok me ne prevari san.

Kada se probudim, sav sam osvjezen - kao da je dan tek na pocetku, pa vodim ljubav sa suprugom. Onda se oboje zagrljeni zavalimo i tiho meditiramo dok ne zaspemo.

03.11.2005.

Pasjaluk 3

Dragi moj Juniore,

nastavljam pricu o pasjaluku, prikazanu kroz primjer Joze, policajca koji je, kao i ja, bio pasce ....

Neki reon Stupa, koji mi ni dan danas nije bas jasan. Da me neko pita da ga odvedem tamo, ne bih znao. Mozda ce neki od citaoca da mi otvori oci. Radi se o tzv. "stambenim zgradama" - dijelu prema Tatu, pored samog nasipa pruge. Zaista, bile su tu jedna ili dvije stambene zgrade, gadne i krezave u onome vjecnom mraku. Ja sam u tu liniju ulazio samo par puta, uvijek u sumrak, a izlazili smo pred zoru, tako da put bas i nisam najbolje vidio.

Elem, u jednoj od bezbrojnih frki, u ispomoc je dosao i odred redovne policije. Nikakvi specijalci, vec obicni drotovi, masa njih je bila u sastavu predratne milicije MUPA Sarajevo. Fini ljudi. Vrijedno su se ukopavali, zajedno sa desetkom civila koje sam ja doveo na kopanje i jednim vodom redovne vojske.

Vazduh je bio hladan i suh, ja sam bio prokleto zedan, a cetnik je imao cesmu na nisanu. Salio se sa nama, pa kad bi god neko kreno po vodu, ovaj bi ga isprasio, ali uvijek pored nogu, nikada u meso. Ali, hajde ti stisni pa mu vjeruj ...

Ovako, otvorio sam onaj lunch paket, izvadio kesicu praha za sok na razmucivanje, nasuo ga na dlan i lizao. To je bar malo smirivalo zedj...

Nasi izvidjaci su otisli u mrak, iza dometa nasih ociju, dogovorili smo se da ih pokrivamo ako pocne nakakva pucnjava. Htjeli su da vide gdje je snajperista, jer su sumnjali da se uvalio u neku rusevinu na nicijoj zemlji. Kopacima smo rekli da se smire, da ne lupaju, pa smo cekali sta ce se desiti. Ja sam u masti prizeljkivao kako ce se iz mraka pojaviti Emir, nas izvidjac, kako nosi sijaca sa snajperom....

Umjesto toga, zveknula nas je 60-tka iz minobacaca. Posred nas, za cudo - nikome se nista nije desilo. Onda je poceo da roka sijac, cudo jedno koliko metaka ta stvar moze ispaliti u sekundi.... Rokalo je na sve strane iz pravca nasipa ... Pored sijaca, rokalo je jos dva tri kalasa, par tromblona - bili su blizu ...

Svi su se scucurili u transeu koja nije bila sasvim iskopana, povukli se nalijevo - u zaklon neke zidine koja je bila izmedju nas i pruge. Odjednom, pucnjava je pocela i sa druge strane, iz pravca energoinvesta. Bili smo im kao na pladnju, pogotovu nekom snajperisti koji se popeo na neko uzvisenje (pojma nemam gdje, nista se ne vidi u mraku, osim sjevanja iz njegove cijevi). Opucao je samo 4-5 metaka, ali vrlo uspjesno. Mi smo vezanih ruku, samo sjedili scucureni (ja nisam ni dosao do transea, vec sam samo legao na zemlju i nastavio lizati svoj prah). Nismo smjeli pucati u pravcu pruge, da ne ubijemo slucajno onu dvojicu levata izvidjaca, a na lijevoj strani nismo nista ni vidjeli.

Kao metak, Jozo je izletio iz rova, vikao je kako im jebe mater srbo-cetnicku, na celu sa ekstremnim SDS-om i radikalnim Radovanom. Trazio je od nas bombe, zolje (nista od toga nismo imali), da im jebe mater. Malo je posrtao u svom trku, izgledao mi je sumnjivo...

Tek kada mi se priblizio na par metara vidio sam kako ima neki pipak koji mu raste iz vrata. Kada je dosao do mene, uhvatio sam ga za nogu, pao je, a ja sam vidio da je pipak mlaz krvi koji pici iz kucavice ...

Uzeo sam prvi zavoj i samo ga pritisnuo na kucavicu, nisam se ni trudio da ga nesto zamotavam. Pritisnuo sam krvnicki, samo se moleci Bogu da ga ne udavim. A on, ludak, je samo vrsito, doduse nesto slabije, kako ce im sve po spisku...

Rekli su mi da jedan lezi u rovu, nepomican. Pitao sam Jozu moze li sam drzati onaj zavoj, samo sekund da vidim sta je sa onim drugim, a on mi je sve po spisku ... Zovnuo sam Bizu, gledao je u mene kao u ludaka, uzeo sam njegovu ruku i pritisnuo je na onaj zavoj - Drzi i pazi da ga ne udavis... Jozo je nastavio da bogara...

Otrcao sam do rova, muzika iz sijaca se smirila, tamo je lezao policajac, mrtav. Znao sam to odmah a nije bilo ni tesko. Zivi ljudi obicno nemaju rupu na glavi kroz koju curi mozak... a Jozo bogara li bogara ...

Vratio sam se do njega, on se batrga, Biza samo sto ne place. Uvjeravali smo ga da hitno mora u sanitet, da bombu moze da im baci sutra, ali on ni da cuje, samo trazi bombu ... Onda sam mu malo otpustio zavoj, ne znam sta je osjetio, ali se samo smirio i klonuo na tlo. Bio je ziv, ali slabo...

Biza i jos jedan policajac su ga pridigli sa zemlje a ja sam trckarao sa strane drzeci onaj zavoj cvrsto uz njegov vrat. Nakon par koraka, Jozi se odnekud (otkud?) vratila snaga, ali je poslusno isao sa nama... i dalje je bogarao, mada vec krkljajuci. Nisam mogao vjerovati koliko je jak taj covjek. Ja bih, ako ne od krvarenja, a ono od straha vec crkao ...

Pjesacili smo sigurno 15 minuta dok nismo dosli do saniteta. Bar dva puta smo morali zalijegati, a Jozo je bogarao i bogarao ... valjda ga je i sam Bog cuo pa mu dao snage da se, uz pomoc Bize i onog drugog, dotetura do saniteta.

Bez daha, predali smo ga u ruke doktora, trazili cigarete. Doktor je uvalio nekakva kljesta u rupu na njegovom vratu, koja su ostala tamo da vise, a onda su mu isjekli odjecu ... Bilo mi je malo cudno, ali kako nisam mogao ni disati, mislio sam da je jedan od napada nelogicnosti (cest osjecaj u ratu) ...

Onda su mu ustanovili jos jednu prostrijelnu ranu kroz prsa ... mi je nismo ni primjetili. Kralj ju se totalno ignorisao od bjesa ... ista prica kao u prethodnoj prici, samo je valjda pasjaluk stegnuo krvne sudove, ne znam ...

Jozo je ostao ziv, barem tada... Sta je sa njim bilo dalje, ne znam ...

03.11.2005.

Pasjaluk 2

Dragi Juniore,

bio je januar '93. Na zapadnom gradskom ratistu, po procjeni neprijateljskog komandanta je bila tacka najlakseg ulaska motorizovanih cetalja u grad. To je znacilo svakodnevne ofanzive - pocelo je od Otesa, pa Azica, Charapare, Karitasa, i ... sta ti ja znam, jebo selendru ...

Meni je svaki dan bio isti. U paklu su dani jednolicni - strasni. Imas 22 godine, zivot i nema bas neku buducnost, o cemu da mastas uvece kad legnes u krevet (scucuris se u rovu)? O zavrsetku skolovanja? Nalazenju perfektnog posla? Osnivanju porodice? Jok, razmisljas o tome koliko cigareta imas za sutra, sta te najvise boli, sta te sve boli, sta je novo pocelo da boli, da li je nesto prestalo da boli?

Jedno vece, kao i svako drugo, doveli su hiljade ljudi sa radne obaveze da kopaju transeje. Linija je po ko zna koji put bila probijena, pa je valjalo utvrditi 142-gu liniju odbrane. Naizgled sigurna lokacija, ako u paklu ima nesto takvo. Nedaleko od hladnjace, kraj konjusnice - ako to nekome nesto znaci....

Bilo je to sumorno mjesto (kao da je bilo vedrih mjesta). Toksicni miris zobi, koja je danima sporo tinjala u zapaljenim stajama, se uvlacio pod kozu. Zemlja je bila vlazna i hladna, tvrda za kopanje na prvih dvadesetak centimetara. Kako je to bio dio kompleksa klaonice, kopaci su nalazili hiljade kostiju zivotinja koje smo jeli u poslednjih 20-tak godina prije rata. Za informaciju - nasli smo gomile konjskih kostiju, posebno lobanja.

Poprilicno daleko od neprijatelja, zaklonjeni konjusnicom kroz koju, ispred koje, iza koje, i pored koje je trabalo kopati transee, kopaci su se upustili u rad. Ja sam im rekao da ne rade na sat, vec na ucinak. Transea se mora prokopati, dokle god to trajalo...

Ne mogu reci da sam bio iskusan ratnik, ali eto ... na tom terenu sam imao vise iskustva od ostalih civila koji su kopali, pa sam im savjetovao da brzo, JAKO BRZO, kopaju dok se ne uvale 60-70 centi ispod zemlje, simultano na vise mjesta. Onda mogu dubiti rupe i kopati iz dubine. Grudobrani zemljinog nasipa ce ih zastiti od snajpera, pamova i patova koji su vrebali sa one strane ravnice ... jer, konjusnica je usamljeni objekat na sred ravnice ...

Ja sam usao u konjusnicu, napipao u jednom dzepu jakne naprevljene od deke par cenja istrulog bijelog luka, a u drugom tri komada onog friskog vijetnamskog keksa. Obrok i cigareta, vjeruj mi Juniore, i sada se toga sjecam, kako je samo slasno bilo ...

Zima me je natjerala da izadjem i da se pridruzim kopacima, valjalo se zagrijati. Pokoji rafal se cuo u daljini, ponoc je vec prosla, i nadao sam se da i cetalji spavaju. Neki lola je izasao iz transea i lagano dimio cigaretu okrenut ka neprijatelju, kao da se cudi da je uopste rat.

Prvi metak mu je, mislim prosao kroz pantalone. Ostali su u njemu napravili desetine rupa. Nevjerovatno je apsurdno ljudsko tijelo koje uzastopno pogadjaju metci tokom dvije sekunde. Kao da ga nevidljive zice apstraktno pokrecu. Onda je pocelo rokanje pamom, lagano, mezecenje ...

Derao sam se kao pivara. Svi u transe, svi dole!!! Iznenadjeni, ljudi su imali svakojake komentare, najcesce one - uprljacu se!!! Kakva glupost, svi smo bili prljavi kao krmad... Ali, covjek je cudna sorta...

Ocekivao sam minobacace, ali su me iznenadili. Valjda nisu htjeli da bude artiljerce, veze nemam. Mezetili su nas pola sata, i vise. Par ogrebotina, vise od kamenja i rasprskavajucih metaka nego od direktnih pogodaka, a onda - bum, covjeka do mene, starog nekih 50 godina je bubnulo ravno u prsa. Sa desne strane. Samo je jeknuo i umirio se na dnu trnsea...

Opipao sam mu puls, bio je ziv. Onesvjestio se od bola. Uzeo sam cuturu i poprskao mu lice, dosao je sebi. Krkljao je dok je govorio - "ooooj, kuku meni, umrijecu". Pridigao sam ga uz bok transea i poceo da otkopcavam jaknu. Cima sam mu desnu ruku malo povukao, istog trena je pao u nesvjest. Opet sam ga dozvao sebi, opet ista stvar ... Metak je slomio lopaticu ... bol je bila stravicna ...

Uzeo sam noz i poceo da mu rezem odjecu. Odjednom, jedan od njegovih jarana (svi oni su bili raja iz istog kolektiva - radna obaveza) je skocio na mene, trgao mi noz iz ruke govoreci kako je ovaj siromasan i kako mu ne smijem unistavati odjecu. Tu su se i drugi sjatili kao kopci i zapocela je nestvarna i luda prepirka oko toga treba li mu ili ne sjeci odjecu ... a covjek je umirao pred nama ...

Na kraju sam im rekao da cu sjeci po savovima, da se moze zakrpiti. Morao sam, ubili bi me. Cak su mi i pusku uzeli (ostavio sam je budala pored sebe). Masovna histerija je bila nesto izvan moje kontrole. A onaj jadnik je samo kukao. Ucili su nas kako je u tim trenutcima, ako je ranjenik svjestan, vazan i psiholoski efekat, da ga utjesis da nije strasno....

To sam i ponavljao, ali ovaj je samo govorio - "kuku meni, ostace djeca sama, zena sama, kuku meni ... umrijecu". Predavao se pred mojim ocima a ja sam kao snajder iz pakla pazljivo, po savovima, rezao njegovu odjecu. Kad sam primjetio da mu se oci prevrcu, a tek sam dosao do drugog dzempera, pstala je jos kosulja i potkosulja, vidio sam da je na izmaku. Bez milosti sam mu zadigao obje (zajedno sa desnom rukom). Lijepo se culo krckanje slomljenih koscica.

Ali taj zvuk me nije uplasio. Onaj drugi je bio puno strasniji. Zvuk piskavog vazduha koji izlazi iz pluca. Dekompresija je bila pri kraju. Uzeo sam zavoj, ugurao ga u rupu, pitao sam se izlazi li i kroz onu na ledjima, stavio prvi zavoj a preko njega zaljepio ambalazu od nepropusnog platna. Trebalo ga je hitno odvesti u sanitet, ali kako ...

Cheto kao da je znao sta se desava (sad kad razmislim mozda je i znao) je osuo po nama iz sve snage. Nista ispod 12.7 mm!!! Konj jedan konjski...

Nismo imali nosila, cak ni neku deku, nista. Niko nije smio da izviri, nisam imao motorole, a sljedeca grupa kopaca je bila daleko, eto ti trece linije... Istracao sam kao iz katapulta ispaljen i zaletio se prema toj grupi, cheto me nije vidio ...

Ni oni nisu imali ni deku ni nosila, ali su imali motorolu. Zvali smo i dozivali, ali su nas samo saltali sa jednog kanala na drugi, sa jedne adrese na drugu ... Na kraju, moj suborac koji je vodio drugu grupu i ja smo se vratili da pokusamo na rukama da ga odnesemo ... bio je jos ziv, jedva ... nesvjestan ...

U to smo culi zvuk motora. Kombi ... izletio sam i zaustavio ga, iako je po mrklom mraku vozio sto na sat. Jedva sam ziv ostao. Neki Jukin, ili Kruskin, ne znam vise ... nosio je vrece pjeska na liniju ... i onda prepirka, da li je vazniji zivot nekog civila kopaca koji se svakako oslobodio vojne obaveze ili vrece za borce ... idiotluk ...

Moj kundak u njegovim zvaljama, njegovi zubi po tlu ... obojicu smo ih strpali u kombi ...

Kopac je umro, u kombiju. Onaj drugi je krazav ...

Kopac se nije borio, nije ga uzeo pasjaluk ...

Onaj drugi je krazav ...

03.11.2005.

Pasjaluk

Dragi moj Juniore,

hajde nebitno sto sam bjesan, ali bjesan sam. Jebacu mu mater!!! Kome? Nije vazno, zna on!!!

Nego, to me podsjetilo da napisem neke obzervacije o tzv. pasjaluku, hoce reci karakternoj osobini da se ne predajes vec da grizes i rezis kad je najteze. Pokazati zube, a kukanje ostaviti za kasnije ...

Poslije peripetija oko mog (njihovog) izbora za vojnu funkciju koju bi mi dodjelili, postao sam - bolnicar!!! Smjesno, sa obzirom da bi predpostavio da ce bolnicar biti neko sa medicinskom naobrazbom. Meni su dali mali kurs zamotavanja, prve pomoci, davanja injekcija, tretmana najtezih rana, i to je to. U neformalnom razgovoru, moj komandir - doktor brigade, mi je objasnio da ako nesto zeznem moram da imam na umu da je ranjenika ubio cetnik a ne ja. Slaba utjeha za neuspjeh u spasavanju necega svetog kao sto je ljudski zivot.

Bolnicara niko ne dira. Ama bas niko. Jer - svi se nadaju da mu NECE doci u ruke. Onaj ko dodje bolnicaru u ruke je najebao - sigurno - prije ili poslije prolaska kroz ruke bolnicara. Tuzno i apsolutno!!!

Neuki (citaj 90% moje chete) zove bolnicara - DOKTORE, sto te kvalifikuje za nosenje naocara, cak i ako nemas dioptrije, a sto je opet dobro za umanjivanje sposobnosti za vojnu sluzbu. Bar pola chete ce potvrditi pred bilo kojim sudom da si corav ko krtica.

Kad zapuca, svi bjeze a ti moras ici da vadis ranjenika, i niko te ne jebe ni pet posto. Sreca, uvijek je bilo neko ko je jaran sa ranjenikom, te ti on pridje u pomoc.

Ne moras ici u ofanzivne akcije (nije da je nasa brigada imala bas nekih ofanziva, ali eto), jer im je shuha da vode bolnicara. Na zalost, kada minobacaci, haubice, tenkovi, prage, VBR-ovi, snajperi itd. pocnu rokati po Stupu, Azicima, Stupskom Brdu, itd. onda se to ne zove ofanziva nego defanziva, pa moras trcati kroz kisu granata do ranjenika.

Eto, ukratko to je zivot jednog bolnicara. Posebno je nezgodno kad si bolnicar inzenjerijskog bataljona brigade koja stalno povlaci svoje linije (citaj, razvaljuju nam shupak), pa imas stotine civila sa radne obaveze koji nocima kopaju transeje (nove i nove transeje), bivaju ranjeni a ti trcis, trcis, trcis ... jos je nezgodnije kad nema dovoljno ljudi pa tebi uvale da vodis jednu grupicu od 200-njak kopaca da kopa transhe 3 metra od cetalja ... ma divno ... a ja jos ovako odgovoran ...

Elem, ispricacu dva dogadjaja (nazalost bilo je bar stotinu puta vise) po kojima se moze uporediti sta taj "pasjaluk" znaci za ljude ...

Imaj strpljenja - ne mogu sve od jednom ....

03.11.2005.

Teska vremena

Dragi moj Juniore,

kao sto sam ti vec pricao, tvoj deda, moj otac je jedan nevjerovatan covjek. COVJEK!!! Bas tako, sa svim predznacima koje ta titula donosi, bice koje vazda zabada nos u ono sto trebe i ne treba, pokusava da bude bolje sebi i drugima, i na tom putu cesto grijesi.

Njega su ganjale neke od najnevjerovatnijih bolesti za koje znam. I, do sada, sve ih je pobjedio. Kako? Da li je on svojom voljom i nepokolebljivim stavom prema zivotu ucinio da uzrok bolesti umre, ili je neko odozgo zamjesao chaj zivota - ne znam! Znam da su te bolesti promijenile mene, kao sto me je kasnije rat promijenio, zauvijek i iz korijena.

Moj otac se deklarise kao Musliman, mada daleko od toga da praktikuje religiju. Zna se pomoliti Allahu, slavi Bajram. Ne posti, ali i ne moze da hoce - iz zdravstvenih razloga. Brata je sahranio po Islamskim obicajima, otac mu je isto tako sahranjen. Ne znam da li se molio bogu kada je bio bolestan, ali znam da ja jesam - nekom svom, bezimenom i svemogucem Bogu koji od mene trazi samo da volim, ali ne rijecima vec djelima. Molila se i moja majka, opet - nekom svom Bogu.

Tamo negdje, pocetkom osamdesetih je fasovao Hepatitis, pa se nije dovoljno i na vrijeme lijecio, te je dzigerica imala teska ostecenja. Cim je izasao iz bolnice nastavio je po starom, mezetluci i derneci. Stara se sekirala, svaki drugi dan mu uspjela uvaliti nesto dijetalno, ali dalje od toga nije isao. Jetra se regenerise, mocan i bitan je to organ, pa se drzao sve do '87 kada mu je umro brat. To je bio veliki shock za njega i cijelu porodicu (o tome cu vise), pa je poceo da trazi smirenje u alkoholu. Da se razumijemo, Juniore, nije to bilo ni blizu onoliko alkohola koliko je tvoj babo, tj. ja, mogao cugati u najbolje doba, ali - sa ostecenom jetrom ti i ne treba puno.

Bolest je podmukla, brza, sveobuhvatna, razarajuca. Prvo se poceo zaliti da ima problema sa srcem. Kasnije smo saznali da jetra regulise promet vode kroz tijelo, pa kad se skupi puno vode otezava rad herca. Onda su se pocele desavati psihicke promjene - toksini se neprocisceni vracaju u krv. Onda nadutost, promjena boje koze - pa vonj iz znojnih zljezda. Ciroza jetre. Patogene celije organa klopaju same sebe i dovode do dekompozicije ili ti raspadanja organa.

Na Kosevu su mu dali 6 mjeseci zivota, na Rebru 4, u Ljubljani 3. Bilo je to prije 18 godina. Sjecam se kako sam se tada divlje molio tom svom Bogu. Kao da ce svaka rijec moje molitve regenerisati jednu celiju njegove jetre i vratiti mi osobu u koju sam se uzdo.

Kada su se mama i on vratili iz Ljubljane, izgledao je stravicno. Bio je napuhan kao mjehur, crne koze i strahovitog vonja koji se sirio na sve strane. Bjeonjace ociju su bile sasvim zute, a zivot u zjenicama posivio. Jedne noci sam cuo mamu kako place, rida - ustao sam da vidim sta je. Nije mogla vise da cuva u sebi, kazala je da ce tata umrijeti za koji dan ...

Sjecam se te noci, a ne zelim. Ja NISAM tip koji se miri sa sudbinom. Niti vjerujem u nju (sudbinu) a previse sam razmazen da mogu pojmiti da sve nije po mome (rat je ispravio neke od tih zabluda). Sjecam se kako sam se pokuvakao u svoju sobu, meditirao, pa onda imao neko vantjelesno iskustvo (stres - jebes ga kad vjerujem u nauku a ne u cuda). Vantjelesno iskustvo se sastojalo od nekog polusna u sjedecem polozaju gdje sam (moj duh) otisao dragom Bogu i ponudio mu svoje zdravlje za ocevo.

Mama je odjebala sve doktore, spremila kofer i otisla u Hercegovinu. Poslije 2 dana se vratila sa koferom punim trava i pocela starom praviti cajeve. Cijedila je cveklu, pravila mu rizinu vodu, sirutku (aminkiseline potrebne za regenraciju). Bila je uporna. Kada je on odbijao, ona bi mu zveknula sljagu (ko ne zna moju mamu moze misliti kako je to cool, ali to je zena koja se plasi svoje sijenke i place kad joj neko kaze "bu") i trpala to u njega.

Nakon mjesec dana je i dalje bio ziv, u nepromjenjenom stanju. Nakon dva mjeseca je poceo da vraca boju koze i apetit. Nakon tri mjeseca je poceo da izlazi iz kuce, a nadutost se smanjila. Nakon 6 mjeseci mu je doktor iz Vojne Bolnice rekao da ne zeli da ga pregleda, jer je on (moj tata) sve ono sto se sukobljava sa godinama njegove skole i prakse.

Ziv je i uglavnom zdrav i dan danas. Ja sam zahvalan nekome ... svima ... pojma nemam. Moj (nas) um nije u stanju da pojmi silu zivota. Ali sam zahvalan...

Dabogda on nama pozivio jos sto godina ...

03.11.2005.

Dark side of the ...

Dragi moj Juniore,

danas sam ti pisao o proslim Ramazanima, pa me nesto sjecanja osinuse poput kose tvoje mame kad se pocne batrgati jer je bradom skakiljam po licu dok je ljubim ...

Ne znam racunati mjesecev kalendar, ali se sjecam da je drugi ratni Ramazan bio u neko hladno doba. 'Ajde dobro, u ovoj nasoj vukojebini to i nije tesko jer je vazda hladno, a u ratu je nekako bilo jos hladnije, valjda zbog onih UNHCR najlona koji su se ponosno vijorili na mom prozoru kao fukarska zastava...

Ja sam bio na liniji, u stvari - u vjecnoj pripremi, zapalo me je da upadnem u jednu elitnu cetu (nemoj ni pomisliti da ti je babo bio neki specijalac) pa smo imali pristojan smjestaj, cak i televizor (kad se davao program). Bili smo nedaleko od liniji, a opet sklonjeni, a u zadatke smo isli samo nocu kad nije bilo mjesecine ... (sifra, cigani lete u nebo) ...

I tako, uzivali smo jos neke beneficije elitne vojne postrojbe, izmedju kojih je jedna bila i bolja hrana. Hoce reci, nije se koristila zivotinjska, vec biljna masnoca pri pravljenju makarona, ali to je vec druga prica ...

Jedan dan nam rekose da ko se prijavi za postasa, imace dva obroka sa mesom za vrijeme tog Ramazana. DVA OBROKA SA MESOM!!! Ko nije bio u Sarajevu za vrijeme rata sigurno nece shvatiti, ali takvi odmah nek citaju neki drugi post...

Jedan od mojih suboraca odmah rece da on vec godinama posti i da se prijavljuje. Ja sam ga gledao sa nevjericom ... pa, zajedno smo odradjivali krmetnjak u Azicima prosle zime ... on je jeo krmetinu i pravio cvarke, mame mi ...

Onda se prijavi i drugi i treci, pa cetvrti i peti. Cak se prijavio i Pedza, Srbin kojaga su svi osim mene gledali i uzimali podozrivo i sa ne povjerenjem. Izvalio je kako mu je deda, mamin otac bio musliman ...

Sutra ujutro sam otisao na dorucak sam. Ponjeo sam cijelu manjerku, a kada me kuhar pitao koliko ljudi, a ja rekao jedan - on se samo nasmijao i rekao - eeee, moj Srbine ....

- Nisam majke mi
- Znam da nisi, ali si glup ko konj!!
- Sto?
- Pa, mogao si mesa jesti!!!
- Ali, ja ne postim?!!?
- Pa, niko ne posti, tj. svi postimo vec dvije godine ...

Tako, nisam prodao svoju XXX vjeroispovjest za komadice mesa, a nisam ni postio. Doduse, niko nije postio, svi su nesto krisom grickali cijeli dan. Te zime sam jedini ja dobio upalu pluca sa svojih 58 kg. na 181 visine, a doktor je rekao kako ne bi bilo lose da pojedem malo mesa ili bar pilecu supicu ...

Prelezao sam tu upalu pluca uglavnom na nogama, pa se vratio u jedinicu poslije cijelih 7 dana bolovanja (nije mi zahvatilo oba plucna krila), kad su mi objasnili da idemo na nekakva duhovna predavanja koja ce davati predstavnik Iranske vlade u BiH.

Sta cu ja tamo, pojma nisam imao, ali sam skontao da slusam doktora i nadao se besplatnoj terapiji. Tamo se pojavio neki bradati idiot, koji je jedva hodao i uz pomoc tri prevodioca nam objasnio kako je cast poginuti u svetoj borbi za Allaha, ali sada dok smo zivi (k'o to je neki problem) treba da se vratimo na njegov put ...

Da skratim pricu, predlozio je da svi neobrezani muslimani pristupe sunetu koji ce on svojom kamom na licu mjesta (sa dezinfekcijom) izvrsiti a dobice i po 50 DM-ova za to ...

I tako, prosla je jos jedna godina, ja sam tada imao djevojku, bila je prelezala tesku bolest, morala je imati bolju ishranu. Kazu, neka Kuvajtska organizacija dijeli hranu, moras odnijeti nalaz iz bolnice kao dokaz bolesti i oni ti daju sadaku. Pokupili smo se, ponijeli (nazalost) kofer nalaza, a onda su joj - poslije 6 sati cekanja na velikoj hladnoci, objasnili kako se ne kvalifikuje za pomoc jer joj je neki Kuvajtski kurac vidio kosu ispod kape, trebala se pokriti maramom (a mi sve mislili da jadne zene nemaju kapa nego sve nose marame) ...

Pojma nemam kakav sam zakljucak izveo iz svega toga. Ima i drugih nalicija price. Nikoga ne mrzim zbog vjere, nacije ili rase, ali brate sto kretene ne volim, a tek glupane i zlice ... cuvajte se mog jezika kad nemam kame ...

03.11.2005.

Ramazan

Dragi moj Juniore,

sjecam se ... tamo negdje, ima vise od 20 godina, bilo je ljeto a mi na vikendici. Vruce ljeto, ne kao ova sada, koje ne mozes ni za brk ni za rep uhvatiti ... Bio je juli, priroda je divlje cvjetala na sve strane, vrucina izgarala mlade travke, a prohladne planinske veceri i noci ih umivale rosom pred jutro ... bilo je to doba koga se radom sjecam, jer sam pio mlijeko "ispod krave" kod seljanke Almase - a ne ko sada kad moram provesti 5 minuta citajuci sastav hrane na proizvodu kupljenom u Slovenackom trgovackom centru.

Ima sam nesto vise od deset godina, jedan sasvim drugi svijet oko sebe i jedan poptpuno drugaciji dunjaluk u glavi. Nisam znao stoti dio informacija koje sada znam, a kojih me vecina pritisce i podsjeca da je tacna ona engleska "ignorance is a bliss" - hoce rec' - "neznanje je raj" ...

Po obicaju, tata je jednog vikenda skupio raju pa se okretalo janje. Prezderavanje alla carte, od somuna sa kajmakom vec u 10 ujutro, preko chevapa koji su se bacali na rostilj - kao meza odmah iza 11, salata i piletine na zaru, do krompira ispod sacha koji su bili dobra podloga za litre pive koja se pila po sistemu - pola pije, pola zaljeva po janjetu ... pa kremendle, odresci, dzakonije ...

A meni je, pored sve te hrane koju kao dijete nisam mogao smisliti, paznju privukao Mushan, saljak - Almasin muz koji je okretao janje ... nije ni jeo iako mu se nudilo, nije ni pio pivu niti cigaretu pusio ... i pitao sam tatu - a tata mi je rekao da on posti ..

Nikada nisam cuo tu rijec, a kamoli cuo za obicaj. Juniore moj, ti ces se roditi u jedno skroz drugo vrijeme, ali tada si mogao biti posten i prav covjek ako se izjasnjavas kao Jugosloven, to je bilo dosta ... o religijama sa malo znao, skoro nista ...

Onda mi je tata objasnio, rekao mi kako Muslimani postuju mjesec ramazana, kako poste i ucestalo se mole. Meni je koncept bio nejasan ... drustveni prije svega, o duhovnom nisam mogao ni da mislim ... sve mi je izgledalo kao kazna, a ne nagrada kako ju je tata predstavio.

Onda sam tatu pitao zasto on ne posti, a ovaj mi je odgovorio da ne moras postiti da bi bio dobar covjek. Nisam shvatao ... ali me je Mushan fascinirao, kako sa nekom mirnocom u ocima vrti ono janje ... cija je prepecena kozica tako dobro mirisala ... ja ne bih odolio!!!

Proslo je par dana, a Vaso - drugi seljak iz komsiluka nas je pozvao na slavu. Opet objasnjavanje, opet nerazumljivi obredi, rituali, ali eto ... sjedili smo oko kuce, ugodna temperatura veceri i miris skupljenog sijena, prase na raznju i obavezna zdravica domacinu - rakijom ... bio je tu i Mushan i Almasa. Mushan je ustao, nazdravio domacinu, i zdrmao onu rakijetinu ...

Sjecam se, tata ga je pitao - par zar ne postis - a ovaj mu je odgovorio - ja sa Vasom zivim 45 godina u selu, a slava mu je - naposticu drugi dan iza bajrama ...
Sjecam se Mushana, golog do pasa i mrsavog, kako na 40 stepeni celzijusa kosi, bez hlada, bez vode, bez hrane, bez cigare da njome opravda stanku ... i nije mu bilo tesko.

Ramazani koji su dolazili u kasnu jesen su mi nekako bili najdrazi. Znao sam da je ljudima lakse postiti, kratak je dan, pa se ne muce puno, ljeti je najteze. A bilo je i nekog smeka u gradu, koji ozivi iza sumraka, pa se miris somuna siri Sarajevskom havom. Veceras cu sa tvojom mamom prosetati po gradu da udahnem taj miris, da osjetim svecanost u zraku ... a nikada Ramazan nisam postio.

I volio sam svjetla dzamija, okuisanje i nekakav smiraj sto se osjecao u zraku. Sada je sve to drugacije. Sada me kritikuju sto nosim ime koje nosim, a ne postim, kao da sam sam vrag. Oni za koje dokazano znam da kradu, otimaju, varaju i sebe i druge se nadju hrabri da mi na dan kao danasnji drze lekcije, a do juce su svoje neosunecene penise zamakali u vagine koje NISU od njihovih zena. Oni koji nemaju ni trunku morala da znaju da postoji i zajednicko, drustveno dobro, vec kradu od siromasnih da bi postali jos bogatijih.

Za mene je ramazan vrijeme kada osjetim svecanost u dusama mojih prijatelja vjernika. To je doba kada rahmetli amidzi i dedi odem na grob. Ramazan je mjesec kada kupim vaktiju, da dobro pazim kad cu nekoga od jarana pozvati na veceru, mjesec u kojem moj grad mirise na somune, molitvu i zajednistvo ... svecanost necega sto je zamisljeno lijepo, nazalost cesto zloupotrebljeno, a duboko potrebno ...

Ja sam u zivotu imao svoje Ramazane, svoje mjesece ili cak godine kada sam postio, od svih materijalnih uzitaka se odvajao i meditirao ... a bogami, bilo je i Bajrama ...

Ramadan Mubarak

03.11.2005.

Bris

Ovaj post je originalno napisan poslije povratka sa bracnog putovanja, u oktobru 2005.

E, moj juniore,

ja znam da je moj zivot cirkus, i da NISTA nije nemoguce, ali sto je puno - previse je ...

Odradimo mi vjencanje, bilo je divno. Mene bole noge, prepone, hocu da umrem, ali kontam - stres - univerzalna dijagnoza za sve. Sutra dan sam se osjecao kao K..., ali kontam - mora da je od alkohola, nisam odvano cugao, sve u redu...

U ponedjeljak odem na posao, osjecao sam se strasno lose, kao neka temperatura, kontam - post stresno stanje, proci ce ... noge ubijaju u preponama i malo nahladio mjehur ...

U utorak nekako prezivjeh zahvaljujuci pivama ...

U utorak navece pocnu takvi bolovi u predjelu karlice, da sam poceo da vristim. Ja sam tip koji ima visoku tolernaciju bola (pricacu kasnije), tako da ne kukam bez veze, ali ovo je bilo previse. Najgore je sto ne znam sta je, pa uspostavim dijagnozu da sam nesto sjebo posto sam digao sic na biciklu, pa jos stres itd...

U srijedu ujutro sam skontao da sutra dan idem na put u stranu zemlju i da ne bi bilo pametno tamo cekati da me opet strefi neko sranje... Doktoru je nemoguce otici, jer u opstoj praksi zakazuju za 5 dana ... A kojem specijalisti da idem ...

Skontam, odo ja urologu, jebiga - tamo negdje boli ...

Najavim se, kazu - mozda moze u 2, zadnji taj dan, a ja zahvalan k'o prosjak. Brzo odem da kupim zdravstveno putno osiguranje, pa kod doktora. Gleda me na ultrazvuku, mrsti se, pa kaze - prostata. E, samo mi je ta rijec trebala!!!

Nisam se ni snasao a njegov prst je bio u mome cmaru. Prebrojao sam sve zvjezdice, a o stidu da ne pricam, samo sam stigao glavu okrenuti da se uvjerim da je PRST u pitanju.

Elem, dijagnoza, akutna upala prostate. Pitam ga ja smijem li na put, jebote - bracno putovanje - kaze, idi - dacu ti ja antibiotike, ali nemoj se kupati par dana, nece ti prijati mokre gace. Ispostavi se da je vjerovatno od bazena ...

E, posto sam skontao da vas ima farmaceuta na blogu, mrzim vas iz dna duse - uvalio mi je neki antiobiotik 3-ce generacije, Ciprol. Jebote, ja ga u logoru ne bi davao a kamoli pacijentu koji ti placa. Plus, sto terapija kosta 60 KM.

Nezeljeni efekti - ------

Izrazita fototoksicnost - hoce reci nema suncanja, a svakako se ne smijem ni kupati

Tahikardija - samo mi je to trebalo

Kozni ras - ubi jebote, stalno se drapam a nidze komaraca

Ali, najgori su psihoefekti, crno crnilo

I tako dva puta dnevno, 10 dana ...

Prezivim ja i to, stvarno sam lose podnio, ali sam se trudio da zadrzim duh i optimizam ... cak sam i boje uspio uhvatiti zadnjih 5 dana ...

Ja, za tebe Juniore, najvaznija stvar, kaze - sex samo sa kondomom, jer je uzrok upale MOZDA bakterija, pa da mami ne prenesemo. Pitam, odkud bakterija, kaze - imas ti toga u sebi a kad padne imunitet - baja se probudi - klasika ... nista od juniora.

Vratim se u Sarajevo, idem kod katila na kontrolu, opet prst u supak, masaza prostate, da poludis, a onda - GRAND FINALE - uzimanje brisa prostate. Ne prepoprucujem ni u logorima ...

Uzme ono drvce za bris, pa 10 cm u chunu, a prije toga masira prostatu kroz cmar ... jesam li ja normalan pa dopustam sve to, zar nije lakse postati narkoman ili ubica?

Sad cekam rezultate da vidimo ima li baje, pa ako nema - ima da te pravim, a ako ima ..... ja ga vise u supak necu primati ...

03.11.2005.

I bi ...

Ovaj post je originalno napisan septembra 2005, poslije mog vjencanja ...

Dragi moj Juniore,

uhhh! Da sam znao da ce biti ovoliko stresa, i posljedica - opet bih to ucinio - ali samo zbog tvoje mame...

Kad se pojavila, razoruzala je brigadu uzbudjenih zena, muskaraca spremnih na opijanje, konobara nabrijanih da posluze ... haljinu je ona smislila, zajedno sa prijateljicom sasila ... nije to samo haljina, vec cijela pojava koja ide sa njom, frizura, kosa, nokti, gard, gracioznost, odmjerenost, osmjeh ... vrijedi svakog mog puknutog zivca, kad sam vec ovakav kakav jesam - zestok ...

Kum! Iskusni kum je sve uradio po pravilu sluzbe. Nista mu nisam ni sugerisao ni govorio, a on je briljirao, kao uvijek - hvala kume ...

Mladozenja:( Usro se, blago budi receno! Sve je bilo u redu do trenutka, kad se ispostavilo da je kutija u kojoj je bio CD sa muzikom (nasa playlista) prazna. To je bilo 30 minuta prije dolaska maticara. Da skratim, uspio sa se vratiti sa CD-om, i 3 kilograma laksi. Usput sam se razljepio na klizavom mermeru, nenaviknut na sprintanje u novim cipelicima sa koznim dzonom..

Same ceremonije se i ne sjecam, puls mi je bio 150, pritisak nisam ni imao ... Jucer sam gledao video, izgledam sasvim cool, mada sam mislio da cu umrijeti ...

Situacija sa nervozom se dalje pogorsavala toliko da me pocelo pritiskati u prsima, video zapis svjedoci o veni na chelu koja je skocila kao aorta, crno pred ocima, napad panike, i to ...

Nekako sam odradio prvi ples, jedva stojeci na nogama ... sreca moja da se druzim sa pijanicama, pa su svi vec bili na svojim oblacima i sve im je bilo "suuupeeer" ... onda sam se izvinuo mladoj, kumu i roditeljima, zamolio ih da se ne brinu i otisao na jednu zustru setnju uz Miljacku, pa kuci na tusiranje ...

Sjedim ja tako u kuci, go golcat i kontam kako je tamo negdje moja svadba. Kum zove, kaze - vracaj se, zbog mene . Jebem majku i oca hormonima, adrenalinu i stresu, saberem se, obucem kao Travolta, exiram po litre vina, dvije pive i ... show, bilo je ludo i nezaboravno ...

Jutros zove vlasnik kafane, kaze - nikad se nije popilo toliko alkohola a bez i jednog incidenta ... zahvaljuje se, gdje nece, zaradio je pravo ... a tek sto se on napio ...

Pusim ja ispred resotrana, hladan vazduh me umiva, izlecu kumova kcerka i jedan mali, jedan ujutro. On odjuri u mrak a ona ce - nije fer, ne mozes u mrak, ja sam djevojcica ...

Mlada, kume, roditelji, raja, volim vas i hvala vam ... odo se ja ljeciti ...


Pisma Nerodjenom

-Rodjenje
-O nama
-San
-Sjecanja
-Razmazenko
-Civiluk
-Onako
-Obdaniste
-Park
-Krajnici
-Drugovi
-Skola
-Ja mali
-Mrcvarenje
-Djetinjstvo
-Vikendica
-29. Novembar
-Rodjaci I
-Rodjaci II
-Izbor
-Cuki
-Prvi poljubac
-Maltretiranja
-Frke I
-Pocetci I
-Pocetci II
-Pocetci III
-Frke II
-Druga skola
-Edo
-Fenix
-Pocetci IV
-SPJ
-Grubi nestasluci I
-Grubi nestasluci II
-Muzika I
-Groti
-Muzika II
-Nagrada
-Zagor, Blek, Alan
-Baka Lj.
-Zadnje zaista nevino ljeto
-O zenama
-Prvi dan skole
-Moj tata
-Dadi I
-Skidanje frzice
-Dadi II
-Monopol
-Ushicenja
-Dadi III
-To! Petak!
-Jebac
-Pisac
-Migrena
-BB
-Nebula Oza
-Korcula
-Duhovi
-New Orleans
-Korcula II
-Haris Halilovic
-Wedding Planner
-Zoran Markovic
-Original - Z.M.
-Nestasni djecaci
-Nestasluci II
-Psihologija
-Maticar
-Adrenalin
-Hoces li?
-Muzicar I
-Dijagnoza
-Pusta zelja
-I bi ...
-Bris
-Ramazan
-Dark side of the ...
-Teska vremena
-Pasjaluk I
-Pasjaluk II
-Pasjaluk III
-Zivot je ...
-Dar
-Hvala
-Na kraju dobijas
-Momenti
-Upute I
-Tajne I
-Tajne II
-Ekskurzija
-Kraj skole
-Eeeh, da!
-Sinclair
-Borderline
-Uros
-Bobe
-Kako je Vama poceo rat?
-Fax
-Original vs. kopija
-Vjera I
-Sarajevo
-Melek
-Karmin
-Cunac
-1991 - I dio
-1991 - II dio
-1991 - III dio
-1991 - IV dio
-1991 - V dio
-ACT one
-Haos
-Haos - dalje
-2.5.1992.
-Vino-veritas???
-I dalje ...
-I jos ...
-OCZ
-Zagrijavanje
-Rambo
-Dublje
-Jedna ruzna jesen
-Predzadnji krug
-OTES I
-OTES II
-OTES III
-Pripadnost
-Trkelj
-Zima
-Nova 1993.
-Onako - Januar 1993.
-Azici
-Srednji vijek
-Bolnicar
-Druzenja
-Druge stvari
-1993. - uvod u renesansu
-Kamilica na minskom polju
-Drkanje i trans - sex narkomani
-Tenk, bager, buldozer - I
-Tenk, bager, buldozer - II
-Tenk, bager, buldozer - III
-Preklapaca
-Predstava
-14 DM
-Crvena Kuca I
-Crvena kuca II
-Dno dna!
-Adolf
-Dobra akcija I
-Dobra akcija II
-Dobra akcija III
-Izbor
-Bol i shupak
-Grob Stelexa
-Pioniri
-Suhva
-Da te nije
-Suma
-Aorist
-Fauni I
-Fauna II
-Fauna III
-Fauna IV
-Fauna V
-Fauna (Svinja, doktor i VUK)
-PSIHA I
-PSIHA II
-PSIHA III
-PSIHA IV
-Rezime
-Ljeto '94.
-Znaci
-PSIHA I
-VUK
-Noc
-Izdajica
-TBC
-Podhrastovi
-Nada i slutnja
-Sex i smrt
-Zehra, Diki, dernek
-Pripreme za evakuaciju
-Tornjanje
-Sam
-Prvi dan
-Drugi dan
-Objasnjenje
-Sljeme
-Domovnica, Zenga i zakasnjela Meca
-Peripetije I
-Peripetije II
-Cervar
-Shit
-Shit continues
-Rijeka i Andjeo
-Razrada problema
-Zaplet
-Rasplet - I dio
-Rasplet - II dio
-Rasplet - III dio
-Rasplet - IV dio
-Rasplet - V dio
-Rasplet - VI dio
-Rasplet - VII dio
-Tata (Shiptar)
-Teodora
-Poslovi
-"Drugi" posao
-Bec
-Odlazak
-L.A.
-Klima
-Pocetci
-Porno I
-Porno II
-Porno III
-Porno IV
-Nasi
-Automobili
-Rusi
-Nikad ga ne provozah
-Znanje
-USA
-M u USA
-Raskid - I
-Raskid - II
-Žao mi je
-Žene - I
-Putopis - Las Vegas 1
-Putopis - Las Vegas 2

Kontakt
gabrijelgarsia@yahoo.com




IST (90 postova)

-Ko sam ja?
-I ...
-A onda...
-Ljubav ...
-Sex ...
-Prva bol
-Nova ja - 1. put
-Ludo ljeto '89 - 1
-Ludo ljeto '89 - 2
-Ludo ljeto '89 - 3
-Punoljetstvo, 90-te i jos ...
-Sudar
-Kilogrami
-Nova ja - 2. put
-Kako sam ga maznula?
-A great day for freedom
-Aaahh 1
-Aaahh 2
-Aaahh 3
-Sex robinja
-Crveni karanfil
-Muka
-Dado - ljubav
-Nova ja - opet
-Pariz
-London
-Amsterdam
-Deception
-Post
-Requiem
-Depresija
-Zagreb
-Potraga za sudbinom
-Paul, Zvjezdan, Venecija
-Helena
-BH drzavljanstvo
-Vatreno krstenje
-O svemu
-Razotkrivena zaljubljenost
-San Francisco
-Pa, dokle ovo?
-Filozofija patnje
-Majka
-Poslije rata
-Pripreme
-Sretno
-Sarajevo
-Karta za buducnost
-Q
-Poslednji Sa. dernek
-Davor
-Rastanak
-LA
-Dokone ruke - 1
-Dokone ruke - 2
-Dokone ruke - 3
-Dokone ruke - 4
-Renesansa bez revolucije
-Smrt jedne ljubavi
-Biti svoja
-Gubljenje ideala smrt maste
-Veseli Meksikanci
-Jet Set - 1
-Jet Set - 2
-Bestija glupa
-Virus
-2000
-O muskarcima
-... i erotskoj fotografiji
-E-mail
-Ljetovanje
-Sadaka
-Susret s duhom
-Miroljubivi duh
-Oprana dusa
-U krug
-Opet uzas
-Oporavak
-Rijesenje
-Klepe
-I tako
-Rijesen problem
-Veci od planine
-Posao
-Zdravlje
-Bolest
-KS
-Vjera
-Prosnja
-Moja Ispovjest

In Vivo

-2005 - so far
-.....
-Na danasnji dan
-Sudbe
-Eat Shit
-Dali je?
-Za SARAJLIJE
-Od mene
-SVE
-Dr. Silajdzic
-Intermeco
-Zeni se co'ek
-Tako to
-Bez dlake na jeziku
-Zensko-Muski odnosi
-Ko je kakvu?
-Koncert
-Blues
-Disciplina
-Sretno
-O ljepoti zene
-La Vida
-On, ja i nase nebuloze
-Izreke
-Division Bell - High Hopes
-Story
-E, Boze!
-Smisao za salu
-...
-Jugo
-Pokvareni robot
-Godine prolaze
-HVALA
-Stisnute pesnice
-Grobar
-Bajram 2006
-Promjene

Preporucujem
hadzinica
Aime Sati
Tišina
blob
Svedska Hanuma
Pisma
Travnički Noćni Šetač
... by Tratinčica
la cucaracha
zoka
Nakane o Barbari
Corto Maltese
Administratorov blog
LIPO LI JE LIPO LI JE
Teta Elina kuhinja
NAPRĐIVANJE
GODDESS OF THE NIGHT
dijasporka
Day and Night Fluid
Rođendani blogeraša
Umijeće Tersanja
The Plutalo
više...
BROJAC POSJETA
413811

Powered by Blogger.ba