Nastavak ...

Plan je bio sljedeci. Ako se to moze nazvati planom. Ulete pioniri i naprave stazu 60 cm. Za njima diverzanti ulecu u tu kucicu izmedju naseg bunkera i Crvene Kuce. Ako ima koga pobiju ih, sacekaju satak, zauzmu busije oko kuce i puste pionire da postave eksplozive. Pred jutro sve ode u P.M....

Moje ucesce - da sa Hametom i Pedjom donesem krmacu od 100 kila od nase baze do te kuce. Nekih 800 metara. Sve mora biti super tiho i super tajno, ono - nema mjesecine, kad oblaci dodzu i tako to ...

Prvih 200 metara je asfaltni put, pa smo se koristili civarama. Lak posao. Onda nam Ramo uvali shuhu da nije siguran jeli krmaca ima pomocni upaljac, jer on je izvrno samo glavni ... super, sve u krugu od 100 metara "moze" biti zbrisano ...

Onda smo dosli do petlje, Stupske naravno. Treba preci kolovoz i tramvajske sine. Na kolovozu milion komadica kamenja, asfalta, betona, celika, gelera, metaka, sta god hoces ... Svaki put kad civare udare u nesto, krmaca skoci, a mi premremo .. odlucimo da je nosimo u rukama. Ali, ona ima 100 kila a mi svi zajedno jedva 150. Nekako smo je donijeli do groblja pored petlje, sad treba u transe. A transe uzak, kopala ga policija, plitak, pun vode i blata, ljepljiv. Mi bi najradije da hodamo po livadi, ali ne daju nam - moramo biti tihi...

Niko nece da pomogne, mislim da im je Ramo svima koliko ih ima, i pionirima i diverzantima svezo shuhu, bjeze od nas ko od tenka ... Dvojica je paralelno ne mozemo nositi, jer je transe preuzak. Hame, najmanji od nas ali najzilaviji, predlozi da jedan ide cetvornoske a da drugi pridrzava, pa na smjenu. Ni to nije islo, jer onako na sve cetiri samo jedes blato ... nema teorije.

Vec smo bili na izmaku snage, a tek je sad postalo gusto, jer smo stvarno blizu cetama. Krmaca je bila spakovana u neku specijalno sasivenu vrecu koja je imala i rucke, pa je Pedja pokusao staviti na ledja. Pukose one rucke, Pedja se baci pod krmacu, jedva je ziv ostao. Ja ga brzo vodim u najblizu spavaonicu i stavljam neki oblog na natecenu ruku, a Hamic (inace 160 cm) je uzeo u narucije, pa legao na ledja i klize se po blatu, sav crven i ljut.

Na kraju, popizdimo, uzmemo je izmedju sebe pa pravo livadom, uspravni koliko mozemo biti pod tom tezinom do kuce. Diverzanti i pioniri, leze u travi i u cudu nas gledaju a mi zapuhani i zakasljani hodamo k'o oslobodioci 25 metara od Crvene Kuce...

Onda su pioniri naprvili prolaz, diverzanti uletili, cak su naletili na nekog cetu i roknuli ga. Mi smo dovukli ono cudo i jos gomilu eksploziva i isparili se. Na kraju je sve propalo. Podrum kuce je bio pun vode, jadnici diverzanti su se posmrzavali cijelu noc mokri do pasa. Ujutro je zakazao detonator, i nista se nije desilo ...

Vec sutra je jedan momak zaglavio od snajpera.

Pricali su mi, poslije rata, kada su usli u Crvenu Kucu, da su nasli cijelu skalameriju od nekog krana, sistema ogledala, agregata i elektromotora. Lola je cijelo vrijeme dolazio kroz tunel, njihove linije su bile tek u iducem redu kuca iza. Sjedio bi u podrumu, a pomocu lifta dizao pusku na sprat i sistemom ogledala nisanio ...

P.S. Neki dan se ja zalim na bol u preponi, a doktor sumnja da je neka hernija i pita - jesi li dizao nesto tesko. Doslo mi da mu kazem da umalo nije PUKLO

Dragi moj Juniore,

u neka doba rata, tamo sredinom '93, Vehbija Karic se izvukao sa topnistvom na Igman pa odande pomagao nase borbe unutar grada. Nikada nisam vidio te topove, ali sam cuo da su to bila cuda ogromnog kalibra i odmeta. Nisam siguran ni koliko su municije imali, ni da li su bili ucinkoviti, ali ono sto jesam - vidio sam kako izgleda zrno tog chuda.

Nasli smo ga ne-eksplodranog ispod petlje. Duzine nekih 80 cm, promjera preko 200 mm, tesko kao tuch. Zovnuli smo naseg Ramu, covejka koji je u radionici spravljao "nase" oruzije. Ramo je nesto deverao oko onog zrna, pa ga na civarama odvukao u radionicu u Halilovice. Taj dan smo pricali o zrnu, o chudu koje je mozda nekada moglo znaciti spas, a onda smo vec sutradan zaboravili na njega.

Kao sto sam vec pricao, mnoge vazne objekte smo imenovali, tako da bi se lakse snasli u komunikaciji. Tako su postojale dvije Crvene Kuce. Jedna je bila u Azicima i bice tema neke druge price. Ova, o kojoj ovdje pricam je na S. Brdu. Jos uvijek tu stoji, vidim neki dan da su dogradili jos jedan sprat. Na malom terenu, kakav je bio nas front, jedan tako dominantan objekat po svojoj visinskoj koti moze znaciti svu razliku u rovovskom ratovanju. Takoje i bilo!

Oni su na C. Kuci montirali snajper koji je u crno zavio mnoge momke sa Stupa i njihove porodice. Mjesecima su nasi snajperisti pokusvali da ga skinu (najdominantniji objekat je bio u nasim rukama - Hladnjaca), ali bez ikakvog uspjeha. Onda je komanda jednog dana odlucila da treba pokusati "ofanzivnim" metodama, tj. srusiti C. Kucu, ili bar jednu kucicu ispred nje, koja nas je djelila, sto bi eventualno sprijecilo njihov ulazak u C. Kucu.

Mi nismo imali tenkove, prage, haubice i VBR-ove da sa njima srusimo kucu, pa je osvojen konvencijalniji metod - eksploziv. Posto ga nismo imali dovoljno, morali smo da se dovijamo na razne nacine, a jedna od alternativa je bila da se vadi iz ne-eksplodiranih granata. E, tu se vracamo na ono zrno od 100 kila.

Problem je bio sto ga Ramo, niti niko drugi nije smio otvoriti i izvaditi eksploziv, jer je ovo bio prvi put da se susrecu sa takvim zrnom. Imalo je cudnu konstrukciju, cudan upaljac, sve je bilo opasno i rizicno. Onda se neki genije sjetio da iz zrna uopste ne treba vaditi eksploziv, nego ga aktivirati na licu mjesta, naravno bez balistike. Stavis elektricni upaljac u mjesto gdje stoji njegov - udarni, i detoniras ga. Genijalan plan nekog idiota. Izmedju ostalog, to je znacilo pronijeti zrno kroz minsko polje, postaviti ga na pravo mjesto u neprijateljskoj kuci, spojiti ga sa ostatkom eksploziva, izvuci se i detonirati ga. Naravno, bez garancije da ce ista ozbiljno uraditi ... e, tu je pocetak moje muke ....