Pisma mome djetetu

Promijenite boju pozadine po volji! Pomjerite mis:
Zelena / Narandja / Plava / Bijela / Original

28.01.2006.

Fauna (Svinja, doktor i VUK)

Dragi moj Juniore,

tako ti oni mene prekomanduju u 1. Muslimansku Brigadu. Do tada su polozaje na koje smo mi dosli, drzale razne sarajevske i trnovske brigade, pa je ulazenje u polozaje trajalo 3 dana.

Iskreno da ti kazem, pojma nisam imao gdje se nalazim. Krenuli smo u sumrak, pa su nas smjestili u neku skolu u Hrasnici. Tu smo trebali prespavati noc (prespavati na minus 12), pa u zoru krenuti uz rizu.

Imao sam teski bronhitis, temperaturica stalno - ona ruzna 37.2. Sve mi je smetalo, hladnoca, toplota, cigareta. Plus, bio sam nadrkan sam od sebe. Naravno, san nije htio na oci. Bez obzira koliko sam bio naviknut na rat, nisam mogao zaspati na hladnoj i kratkoj ucenickoj klupi.

Tako, bauljajuci po toj skoli, naisao sam ucionicu za muzicko. Vidim, klavir!!! Ima skoro sve tipke!!! Fenomenalno, eto kako cu ubiti noc. Pocnem lagano da sviram, tiho - da ne probudim gamad. Nije proslo ni minuta, eto ti nekih tipova. Vec sam mislio da ce mi se majke najebat', kad oni pitaju mogu li slusati.

Nisam ja kakav pijanista, znam ono za raju nekoliko pjesama. Ali eto, uzmem svirati, improvizujem, vezem poznate akorde. Jedan od njih, seljak iz okoline Sarajeva, nema ni jednog zuba - prilazi mi i pita me - jes' l' ti bio prvak Juge u klaviru. Nisam jarane, pojma je nemam, samo kratim vrijeme.

Nastavio sam da sviram, kad prilazi on opet. Pita me - znas li onu - da te nije Alija - od Dine Merlina. Ne znam!!! Ma znas - i pjevusi mi - jako dobro pjevusi. Naravno, cuo sam pjesmu, bombardovali su nas sa njom, a harmonija nije teska, te ja skinem osnovnu liniju. Nakon 15 minuta, u 3 ujutro, u Hrasnici, pocetkom 1994, cijela skola je pjevala Da te nije Alije, a ja sam svirao ...

Pred zoru smo krenuli. Penjanje po onoj rizi nije nikome ugodno, a jos manje je prijatno kad imas bronhitis pa do daha ne mozes doci. Nisam cak imao kome da se pozalim, jer nikoga nisam znao. Jedina osoba za koju sam cuo da je prekomandovana u tu brigadu bio je Davor (pravo muslimansko ime), ali on je isao u nekom drugom aranzmanu.

Nekako se uspenjasmo. Veze nemam gdje sam. Na Igmanu su napravili nekakav stab brigade. Nas su smjestili u jednu ogromnu kolibu u kojoj je bila gomila dusa i kazali su nam da ce nas sutra rasporediti po bataljonima i cetama.

Odnekud se pojavio i Davor. Bio je sav izgubljen, uplasen, blijed i lud. Umirao je jadnik od straha. Pitao me imam li nekih boba za smirenje - odakle mi!!! Bilo je hladno, napolju snijeg - mada ne prevelik. Zauzeli smo odmah krevete i slozili se - sta drugo da radimo, necemo valjda matematiku uciti? U vojsci svaki trenutak iskoristis da spavas. Da budes odmoran kada treba, a uvijek moze trebati, a i da ti glupi sati brze prodju.

Digli su nas u neko doba da idemo na strazu. Davor i ja. Dva sata stojis u sumi, nedaleko od te kolibe, pojma nemas gdje si i strazaris. Sto je najgore, to je duboko u nasoj liniji, gore nema policijskog sata i ima budala koje hodaju. Kazu ti da ih ne ubijes, nego da ubijes cetnike. Otkud ja znam ko je ko?

Ujutro nas rasporedise po cetama. Davor i ja smo trazili da budemo u istom vodu, pa su nam uslisili zelju. Otisli smo u picku materinu odatle, najmanje 3 kilometra po sumama i gorama, u pravcu Treskavice, dok nismo dosli na neku padinu na kojoj su, usred sume, bile iskopane zemunice.

Odmah spavanje!!! Komandir voda je bio neki seljo koji nam je rekao da se danju nece davat' straza - samo nocu. Znaci, preko dana - spavanje, a i veci dio noci - divno. Na moje iznenadjenje, zemunice su bile jako tople, mada ne i pretjerano mirisljave - if you know what I mean.

Tu noc sam stajao kao idiot ispred zemunice, u sred sume, izmedju 1-4 ujutro. Sam!!! Iz zemunice se ne cuje ni hrkanje, nista se ne cuje, osim 5000 jebenih jezeva koji gamizu okolo. Sav sam se istraumirao.

Ujutro se probudim oko 10, izadjem iz zemunice, a ovi "moji" cuce oko vatre (nevjerovatno koliko mogu cucati), otkinu filter sa cigarete, zapale i ... sute!!! Ni rijeci ne progovaraju. Bio je nekakav lijep da napolju, mene kao neko veselje uhvatilo, pa im vedro rekoh - "dobro jutro". Samo me je jedan mrko pogledao i rekao mi - "e, odze momce nije dobroj jutro, nego sabah hajrula" ...

Proslo je 15 dana besmislenog guljenja straze ispred zemunice. Bronhitis me nije popustao, a i kako bi? Napolju je bilo krvnicki hladno, a zemunici toplo i zagusljivo. Roru za odvod dima smo morali drzati blizu zemlji, iz razumljivih razloga, te se dim vracao u zemunicu.

Poslije par dana se pojavio neki ludak, ocigledno Arapin, koji je regrutovao ljude iz svih ceta za svoju "udarnu" cetu. Naravno, odmah se namecio na mene, kao sto se budale uvijek i namece. Imao je i prevodioca, nekog tipa iz herojske Zepe. Ovaj mi je objasnio kako sam ja pogodan za udarnu grupu, jer sam mlad. Objasnio sam mu da imam namjeru da ostanem mlad, te da se drze dalje od mene je imam "dijagnozu". Nesto su promrmljali na arapskom i udaljili se od mene.

Onda se jednu noc pojavio neki tip, koji je slovio za najboljeg pripovjedaca. Moram napomenuti da u to doba, u 1. Muslimanskoj Brigadi, nije bilo Sarajlija. Uglavnom, brigada je bila sastavljena od ljudi iz (i od) Trnova i okoline. Kako je Prevoj padao i vracan vise puta do tada, oni su zadnje 2 godine uglavnom proveli u sumi i bili su na pola divlji.

Pripovjedac je bio lik iz srednjeg vijeka, koji je imao nevjerovatnu memoriju, i koji je prepricavao sve moguce i nemoguce dogadjaje - ali u desetercu ili sesnaestercu - a sve u aoristu. Tu noc nam je prikazao odlucujucu bitku za Zepu kroz koloplet epskih pjesama od kojih je najduzu recitovao vise od sat vremena. Nesto kao:

Kadno Chete Zepu poarashe
su tri tenke i cetiri prage
porobishe Zepu i sve poklashe
udzoshe nam u kucu i avlije drage .....

Mada je sve licilo na neki film koji sam gledao kao klinac i od kojega sam se silno uplasio, moram da priznam da je bilo zanimljivo i pravo osvjezenje. Do tada sam jedino uspio saznati o tome kako se lovi zec i srndac, i kako se bjezi od vepra. Posto nisam imao namjeru da ubijam prijateljski nastrojene zivotinje, to mi znanje nije sluzilo.

A onda je dosla noc sa zivotinjama ...

2 u noci! Ja negdje na pola puta izmedju Igmana i Treske, u stvari veze nemam gdje sam. Na prelazu nizbrdice ispred mene, i zaravni na kojoj je nasa zemunica, momci su od pruca ispleli malu ogradicu, nekih 50 cm. Nije im ta bila luda!!! Ko god da naidze, morace da predje preko ogradice uz koju je bilo nabacano suho lisce i granje, pa ce napraviti frku ...

Cujem nesto horga!!! Mnogo jace od zeca, psa ili jeza. Ko tenk, jebote - takva je tutnjava. Priblizim se malo, pokusavam da nesto vidim u onom mraku, ali nista se ne vidi. Tutnjava mine za sekundu, pa opet pocne - strava. Nije tenk, znam!! Ne moze tenk po onoj sumi. Sta je?

Malo se jos priblizim onoj ogradi, ne disem. Odjednom, preda mnom ogromna glava - meni je u tom trenutku izgledala veca od tenka. VEPAR!!! Odmah sam se sjetio savjeta brdjana da ne pokusavam da mu pucam u glavu - samo ce se jos vise razbjesniti. Sjetio sam se da ne treba bjezati, pogotovo uz brdo, jer ce te sigurno stici ... skocio sam na neki panj i tresao se k'o prut...

Glava je nestala i opet tutanj. Samo ga vidim ponekad kako proleti u tami, ogromnom brzinom. Nije mi bilo jasno da moze tako brzo da trci, kao da je na 3 mjesta od jednom. Nikada nisam prije, doduse, vidio vepra, ali ovaj je bio nevjerovatno brz ... KRDO VEPROVA - napokon mi je sinulo!!!

I zaista, oko mene je trcalo nekoliko veprova. Sve sam zaboravio, i odlucio sam da rokam dok imam metaka. Naravno, od straha su mi se ruke tresle, pa mi se metak zaglavio u cijevi ... imao sam neku bombu, ali sam je ostavio u zemunici ... mislio sam da cu poluditi od straha, kada sam na Stupu vidio tenk, nisam se ni sekunde uplasio u poredjenju sa ovim sranjem.

Onda sam skocio sam onog panja, uletio u zemunicu kao metak i poceo vikati - CEEETNIIICIII!!!!! Oni jadnici su skocili, onako poluodjeveni izletili iz zemunice na hladnocu. Ja sam samo legao na kravet i zapalio. Cujem rokaju. Onda su oni iz gornje i oni iz zemunice ispod nas poceli da rokaju. Za dvije minute je cijela linija rokala a ja sam se tresao u pusio u zemunici.

Nakon 3 minute se rokacina smirila. Ulazi komandir i jebe mi sve po spisku. Kaze - to je samo krmaca sa mladima. Vise se ona uplasila tebe nego ti nje (jest kurac moj) ...

Onda sam za kaznu morao da strazarim do zore. Krmcici su i dalje picili po sumi, a ja sam cucao na panju ...

To jutro, poslije incidenta sa veprovima, mi je sva dopizdilo. Ali zaista!!! Ja nekada planem na male stvari, pa mi je kasnije zao sto sam se derao na nekoga, ili najebem kad opsujem zajebanijem od sebe. Ali kod ovako velikih stvari, kao sto je rat i ja u njemu, jad mi se polako gomila u dusi, i vrlo sporo reagujem. Valjda od tuda i ovaj cir, koji me eto - i dan danas zajebava.

Tako je bilo i ovaj put. Jednostavno, tog jutra, isfrustriran sa 2 godine bijede i sranja, razvaljen od kaslja, preznojen od temperature koja me je pucala, uplasen od krmaka i od neizvjesnosti - odlucio sam - za mene rat moram prestati!!! Bio je mart 1994 godine.

Odmah sam, mirno i stalozeno, otisao komandiru, koji poslije sinocnjeg incidenta nije htio ni da me slusa, i rekao mu da imam upalu pluca i da moram doktoru. Rekao mi je da brigada jos nema stacionar, vec samo bolnicare po cetama - dakle, nista od doktora. Bio sam uporan - MORAM DOKTORU. Reako mi je da idem u komadnu brigade, koja je bila udaljena nekih 3 kilometra i "da vidim"!!!

Sam, kroz sumu, putem kojim sam samo jednom do tada presao, nekako sam se dovukao do komande. Dok smo mi bili na liniji, ovdje se izgradilo jos nekoliko brvnara, bas je izgledalo kao neko malo naselje. Pitao sam za doktora, kazali su mi da ce brigada dobiti doktora za sedmicu dana.

Pa - ko vas lijeci? Ne mogu vjerovati da niko nije bolestan?

Ima neki hecim, ali nije bas dobar??? - odgovorili su.

Bas me briga jeli dobar ili nije, glavno je da ima ovlast da me posalje u Sarajevo - samo to mi treba.

I onda legendarni razgovor sa hecimom, koji sam prepricao 1000 puta, a malo ljudi mi je vjerovalo. Ali nema veze - bitno je da je tako bilo.

- Selam, hecime (naucio se ja), kah, kah, kah...(napadno kasljanje)...
- Selam! Jel' to pusis sa filterom. Ne valja to ... 'vako - pa odvali filter sa cigarete ... vidis?
- Hecime, imam bronhitis - evo papira (turam mu neki stari nalaz) i upalu pluca, umrijecu gore ...
- Neces, neces, evo ti boba - i iz jedne tegle vadi saku punu acisala i stavlja ih u papir ...
- Ali, zar me necete pregledati, poslusati pluca ...
- Nemam ti ja one sluske ...
- Ma, hecime, budite ozbiljni, morate mi pomoci!!!
- Kako?
- Posaljite me u Sarajevo na pregled, da snimim pluca na RTG!!!
- Sta ti je RTG?
- Rentgen!
- Aaaa, ja mislio da je to neka bolnica u Sarajevu.
- Nije, nije...
- A, sto si ti toliko zapeo da ides odavde? Pa vidi, dolazi proljece, sad ce cure ovdje pocet' izlazit' (sjetim se odmah kuma i one njegove sto cijepa panjeve)...
- Ma, nisam vam ja za ovoga. Ja sam djete sa asfalta. Uplasim se zeca, jeza, ne bi vjerovali sta mi se sinoc desilo ...
- Sta ti se desilo?

I ispricam mu ja, u kratkim crtama, malo preuvelicano, ali taman da ne pretjeram ... cijelo vrijeme koristim izraz "divlja svinja" umjesto vepar ... on me gleda, malo otvorio usta i slusa pozorno ...

- Svinje u muslimanskoj sumi??? Ti si nacisto lud!!! Evo ti HITNO uputnica za psihijatra na Kosevu

... i napisa mi uputnicu covjek ...

Morao sam da je ovjerim u komandi, da mi daju tapiju za prolazak kroz tunel. Htio sam da sve bude isti dan, ali dan je vec odmakao, trebalo se vratiti do linije, razduziti pusku, stvari ... nisam se smio sam spustati niz Igman.

Dok sam zavrsio sa komandom i ovjerom, vec je bio sumrak ...

Šuma! Šta mi asfaltaši znamo o šumi? Ja - ništa!!!

Za mene je to gomila drveća, od kojih većina raste na mome putu, pa ih moram zaobilaziti. Sem toga, korijenje me podapinje na svakom koraku. Šumarak je nešto sasvim drugo, ali šuma ...

Šuma u noći je nešto jezivo. Onaj puteljak, čija se jedina forma vidi na tlu koje je utabano vojničkim čizmama, se izgubi u noći. Zvijezde se izgube iznad krošanja (jebeš crnogoricu, zimi bar bjelogorica nema lišča). Orijentišeš se prema svom dahu, da znaš da ti je glava ispred a ne iza, i to je sve što možeš. Ja sam zapikao neku strminu, koja se tu i tamo pojavljivala između stabala, kao orijentir i pičio prema njoj. Tri kilometra - sat po danu - su se pretvorila u cijelu noć, hladnu i surovu.

Nisam tačno znao ni gdje su linije razgraničenja, pa sam se bojao da ne zalutam kod četa. Sjetio sam se Alemove priče, kad smo tek došli na Igman, kako uvijek nosi bombu i kako će je detonirati na sebi ako ga ikada uhvate živog. Kasnije su ga uhvatili i strašno mučili, ali bombu nije roknuo. Čovjek misli da će živjeti dok god diše, a to disanje se nekada može baš odužiti.

Pitao sam se kako ću znati da sam došao do cilja! Dovoljno je da prođem između dvije zemunice, koje su bile na razmaku od 200-300 metara i da zauvijek odem četaljima na muziku. Ili da me naši roknu - nikome iz drugih zemunica nisam ni ime zapamtio, a nemem veze koja je lozinka i ima li je uopšte.

A onda, prvo zvuk - lagan - kao šapat, pa onda sjenka. Ukočio sam se iza jednog drveta, ovaj put nešto pribraniji nego noć ranije. Ništa!!! Poslije 30-tak sekundi shvatio sam da ne dišem pa sam duboko udahnuo, onako - polutiho, ali šuštanje bronhija se ipak čulo - bar sam ga ja čuo. I opet zvuk - kao dah, baš lagan, opasan i prijeteći. Sjenka je proletjela negdje desno od mene, između stabala, bez zvuka koji bi pratio to kretanje. Povelika sjenka!!! A ovaj put je dobila i neki, nagovještavajući oblik - pas ...

Vojnici su volili pse. Na planini, u šumi, dobro je bilo imati psa. Mogao je poslužiti na razne načine, mogao te je i odati na mnogo načina. Ali, to je čovjekov najvjerniji prijatelj ... Znao sam samo dvojicu miroljubivih džukaca iz svoje čete, ostali su bili zločudni - valjda nije jedan od tih. A, opet to je značilo da sam blizu zemunica - dobar znak ...

Tiho sam zazviždao. Ništa!!! Opet. Ništa.

Nastavio sam da hodam, kao malo osokoljen mogučnosti da sam blizu cilja. Na jednom mjestu sam se okliznuo i uletio u mini - provaliju. Morao sam da se uhvatim za korijen nekog stabla da se izvučem nazad na put kojim sam išao. Odjednom, dok sam se izvlačio i koprcao na onom korijenju, sasvim jasno i blizu sam čuo dah ... glavu sam podigao i vidio sam par usijanih očiju ... instiktivno sam se dreknuo, a on se povukao u sjenu ... ono što sam vidio, nije baš ličilo na psa ...

Bio je to vuk. Prema tim životinjama sam uvijek gajio neko posebo gađenje, čini mi se još od kada me je tata odveo u zoološki vrt u Maximiru gdje sam dugo stajao ispred najsmrdljivijeg kaveza sa vukovima. Ta životinja, koja živi u čoporu, ali je jednako sposobna da živi sama, da zavija na mjesec i da bude lovac u svojoj obilježenoj teritoriji, me je uvijek podsječala na - čovjeka.

I onda - balet. Nikako ne mogu a da ne uporedim svoje iskustvo sa pripovjetkom Aska i Vuk u kojoj ovčica Aska licitira na svoj život plesom koji opčinjava krvoločnu neman. I, dok traje ples - trajače i život. Dobro, ovom vuku ja nisam plesao, ali su blijedi mjesec, koji se iznenada pojavio, krajolik Igmana na mjesečini, neka hladnoća u meni i njegova igra doprinijeli da ovaj dogadžaj dobije tu neku - estetsku notu.

Preda mnom je bila jedna zaravan, mali proplanak na kojem je bilo svega nekoliko žbunova. Mislio sam, ako se dočepam sredine tog proplanka, imaću odličan pregled i roknuću ga kao malo mače. Cijelo vrijeme mi je u ušima, a možda i u stvarnosti, odjekivao njegov dah. U takvim situacijama, čovjekova čula se izoštre, i mislim da sam ga mogao čuti sa relativno velike udaljenosti. Interesantno, nije bilo zvuka njegovih šapa na tlu, već samo zvuk njegovog daha.

Oprezno sam se kretao prema sredini proplanka. Onda sam vidio njegovu siluetu uz ivicu šume. Imao me je na oku. Naciljao sam, ali siluete više nije bilo. Samo zvuk vučijeg daha. Tako, smrznutog daha i duše, dodžoh do sredine proplanka. Sve je bilo mirno i tiho. Ništa!!! Samo zlokobna tišina.

Odjednom je proletio, brže nego sam se nadao, na par metara ispred mene. Nisam stigao ni opaliti, a već je nestao. Baš brza životinja. Igrao se sa mnom. Možda je i njemu bilo dosadno u ovoj jebenoj šumi. Možda mu je dosadilo da bude samotnjak.

Igra se nastavila. Ja sam ga čekao još pola sata, ali bez uspjeha. U tom vremenskom periodu, ponovio je svoju trku ispred ili iza mene, ili po ivici šume nekoliko puta, ali mi ni jednog trenutka nije dao više od stotog dijela sekunde da ga imam na nišanu - a ja sam daleko od Ramba.

Odlučio sam da krenem dalje, bilo je bez ikakvog smisla dalje čekati na ovom proplanku. Nakon par minuta sam opet bio u dubokoj šumi. Mjesec se sakrio i samo tu i tamo provirivao da mi sjebe koncepciju. Mislio sam - ako ja njega ne vidim, ne vidi ni on mene. Znao sam da me može nanjušiti, ali nisam bio siguran da će napasti.

Onda se iz dubine šume, negdje ispred mene, začulo urlanje. Kreten je zavijao na mjesec, a meni se krv sledila u žilama. Ali se desilo još nešto interesantno. Odjednom sam postao ratoboran. Moram priznati da to nije moja osobina, bar ne u ovom fizičko-egzistencijalnom smislu. Jesam ja ratoboran kada treba koristiti intelekt, ali ovo je bilo nešto što premašuje moć intelekta - ili ne?

Krenuo sam prema zvuku zavijanja, odlučan da se obračunam sa njim. Predugo je ova igra trajala. Šunjao sam se kroz šumu, tiho koliko je to bilo moguće. Pitao sam se kuda struji vjetar i kamo nosi moj miris, ali sam izgleda premalo indijanskih filmova gledao. Odjednom, bio je preda mnom!!! Hladno me gledao, blago zadižući žvalje ispod kojih su se, čak i u onoj tami, nazirali očnjaci.

Polako sam podigao pušku prema ramenu. On je i dalje mirno stajao i gledao u mene. Za trenutak mi ga je bilo žao, onako nemoćnog pred rafalom koji sam upravo namjeravao sasuti u njega. I, baš u trenutku kada sam povukao obarač, munjevito se je skočio na stranu i odjurio u tamu. Dva metka su pogodila na mjesto gdje je do malo prije stajao.

Nastavio je igru. Meni su nervi polako odlazili, a on je jurcao po šumi i zajebavao me. Majke mi, i danas kad pomislim na to - mislim da se htio igrati. Nema druge logike. Prošlo je još pola sata u toj igri. Shvatio sam da sam totalno dezorjentisan i da sada pojma nemam gdje sam. Čak i da se riješim ovog zajebanta, nisam imao odeje kako da se vratim na put, za koji sam mislio da je pravi...

Patio je mene taj vuk, kao rijetko ko do tada. Nisam ga se vise bojao, nego sam poceo strepiti kuda ce nas ova igra odvesti. Ja sam mogao zalutati cetnicima, ili naletiti na neku minu. Mogli su me i nasi roknuti, ili sam mogao zalutati (ako vec nisam) i produziti ovu agoniju. Morao sam nesto uciniti!!!

Kada adrenalin proradi, i kada racio bude postisnut u ugao, tesko je donositi ikakve odluke. Covjek radi po instinktu, a jedini instinkt koji imas je da prezivis. Onda se ta povratna informacija, ako imas dovoljno vremena, vrati u mozak i shvatis da ces preziviti jedino ako upotrebis mozak. Samo, ja nisam imao dovoljno informacija - kako da dohakam vuku? A nisam mogao da ga ignorisem, i da samo nastavim svoj put ...

Sjeo sam na zemlju, zapalio cigaretu, i stao da dumam o svom problemu. Cuo sam ga kako jurca okolo. On i ja, sami - na toj glupoj planini, u toj serljivoj sumi. Sta god da je htio, nije mu se dalo, a ni meni. Sa tom razlikom sto ja nisam imao pojma sta hocu!!! U vezi vuka...

Ali, kako to biva u zivotu, rijesenje se samo nametne, bez obzira koliko ti truda ulozio da dodjes do njega. Tako je bilo i ovaj put. Uzimam dim, dobro se sjecam osjecaja vruceg dima cigarete u hladnim zrakom ohladzenim plucima. Pojavio se ispred mene, iskezen i strasan, u nekom polusagetom stavu, spreman za skok. Pucao sam onako sa zemlje, prst mi je nesvjesno stalno bio na obaracu. Skinuo sam ga u vazduhu dok je letio na mene. Onda me je poklopio svom tezinom ...

Za trenutak nisam bio siguran jesam li ga pogodio ili ne, ali njegovo muklo disanje mi je brzo odgovorilo na to pitanje. Gurnuo sam ga sa sebe, i buljio u njega, onako poluzivog. Pa, i nije toliko strasan ...

Pribrao sam se, pitajuci se da li je neko ko ne treba cuo pucanj, stresao zemlju i iglice borova sa sebe i krenuo. Nakon par koraka cuo sam zvuk, nesto kao cviljene. Gledao je u mene umiruci. I neka sam proklet, i emotivac kakav jesam, bilo mi ga je zao. Repetirao sam pusku i odlucio da mu skratim muke, ali .... nisam mogao - picka. Jednostavno, nisam!!!

I onda, iznenada, kao bez moje volje, moja ruka ga je pomilovala. Iznenadio sam se kako mu krzno mekano i toplo. Samo me je gledao zutim ocima u kojima nije bilo ni malo mrznje prema svom ubici. Kao sto to cesto biva, uhvatio me je napad misticizma i filozofije. Razmisljanja o zivotu, smrti, smislu.

I tako, iduca scena, vuk umire, a ja mu stavljam prvi zavoj. Pojma nemam jesam li ga pogodio u pluca, i jeli vukovima srce sa lijeve strane. Onda sjedam pored njega, palim cigaretu, buljim u mjesec i razmisljam o dvojici samotnjaka koji su se grubo poigrali jedne besane noci. U jednom trenutku, osjetim mokro na ruci. Pomislio sam krv, kad ono - lize me!!! Kao cuko!!!

Lize ruku koja ga je ubila ... da l' da se osjetim kao Bog? Ne, niposto. Te noci sam shvatio da niko, pa cak ni vuk samotnjak ne zeli da umre sam.

Umro je za par minuta. Odvukao sam ga do neke male provalije, gurnuo u nju i nabacio granje. Svitalo je!! Na omanjem brzuljku, par stotina metara preda mnom, vidio sam kola UNPROFOR-a. Bilo mi je jasno gdje sam. Daleko me je odvukao od mog puta, a ja njega jos dalje od njegovog. Te veceri sam bio u Sarajevu, u svom krevetu.

P.S. Ova prica ima implikacije i posljedice koje cu ti, moj Juniore, licno ispricati, nije za bloga ... covjek je covjeku vuk

28.01.2006.

Fauna V

Dragi moj Juniore,

patio je mene taj vuk, kao rijetko ko do tada. Nisam ga se vise bojao, nego sam poceo strepiti kuda ce nas ova igra odvesti. Ja sam mogao zalutati cetnicima, ili naletiti na neku minu. Mogli su me i nasi roknuti, ili sam mogao zalutati (ako vec nisam) i produziti ovu agoniju. Morao sam nesto uciniti!!!

Kada adrenalin proradi, i kada racio bude postisnut u ugao, tesko je donositi ikakve odluke. Covjek radi po instinktu, a jedini instinkt koji imas je da prezivis. Onda se ta povratna informacija, ako imas dovoljno vremena, vrati u mozak i shvatis da ces preziviti jedino ako upotrebis mozak. Samo, ja nisam imao dovoljno informacija - kako da dohakam vuku? A nisam mogao da ga ignorisem, i da samo nastavim svoj put ...

Sjeo sam na zemlju, zapalio cigaretu, i stao da dumam o svom problemu. Cuo sam ga kako jurca okolo. On i ja, sami - na toj glupoj planini, u toj serljivoj sumi. Sta god da je htio, nije mu se dalo, a ni meni. Sa tom razlikom sto ja nisam imao pojma sta hocu!!! U vezi vuka...

Ali, kako to biva u zivotu, rijesenje se samo nametne, bez obzira koliko ti truda ulozio da dodjes do njega. Tako je bilo i ovaj put. Uzimam dim, dobro se sjecam osjecaja vruceg dima cigarete u hladnim zrakom ohladzenim plucima. Pojavio se ispred mene, iskezen i strasan, u nekom polusagetom stavu, spreman za skok. Pucao sam onako sa zemlje, prst mi je nesvjesno stalno bio na obaracu. Skinuo sam ga u vazduhu dok je letio na mene. Onda me je poklopio svom tezinom ...

Za trenutak nisam bio siguran jesam li ga pogodio ili ne, ali njegovo muklo disanje mi je brzo odgovorilo na to pitanje. Gurnuo sam ga sa sebe, i buljio u njega, onako poluzivog. Pa, i nije toliko strasan ...

Pribrao sam se, pitajuci se da li je neko ko ne treba cuo pucanj, stresao zemlju i iglice borova sa sebe i krenuo. Nakon par koraka cuo sam zvuk, nesto kao cviljene. Gledao je u mene umiruci. I neka sam proklet, i emotivac kakav jesam, bilo mi ga je zao. Repetirao sam pusku i odlucio da mu skratim muke, ali .... nisam mogao - picka. Jednostavno, nisam!!!

I onda, iznenada, kao bez moje volje, moja ruka ga je pomilovala. Iznenadio sam se kako mu krzno mekano i toplo. Samo me je gledao zutim ocima u kojima nije bilo ni malo mrznje prema svom ubici. Kao sto to cesto biva, uhvatio me je napad misticizma i filozofije. Razmisljanja o zivotu, smrti, smislu.

I tako, iduca scena, vuk umire, a ja mu stavljam prvi zavoj. Pojma nemam jesam li ga pogodio u pluca, i jeli vukovima srce sa lijeve strane. Onda sjedam pored njega, palim cigaretu, buljim u mjesec i razmisljam o dvojici samotnjaka koji su se grubo poigrali jedne besane noci. U jednom trenutku, osjetim mokro na ruci. Pomislio sam krv, kad ono - lize me!!! Kao cuko!!!

Lize ruku koja ga je ubila ... da l' da se osjetim kao Bog? Ne, niposto. Te noci sam shvatio da niko, pa cak ni vuk samotnjak ne zeli da umre sam.

Umro je za par minuta. Odvukao sam ga do neke male provalije, gurnuo u nju i nabacio granje. Svitalo je!! Na omanjem brzuljku, par stotina metara preda mnom, vidio sam kola UNPROFOR-a. Bilo mi je jasno gdje sam. Daleko me je odvukao od mog puta, a ja njega jos dalje od njegovog. Te veceri sam bio u Sarajevu, u svom krevetu.

P.S. Ova prica ima implikacije i posljedice koje cu ti, moj Juniore, licno ispricati, nije za bloga ... covjek je covjeku vuk

Pisma Nerodjenom

-Rodjenje
-O nama
-San
-Sjecanja
-Razmazenko
-Civiluk
-Onako
-Obdaniste
-Park
-Krajnici
-Drugovi
-Skola
-Ja mali
-Mrcvarenje
-Djetinjstvo
-Vikendica
-29. Novembar
-Rodjaci I
-Rodjaci II
-Izbor
-Cuki
-Prvi poljubac
-Maltretiranja
-Frke I
-Pocetci I
-Pocetci II
-Pocetci III
-Frke II
-Druga skola
-Edo
-Fenix
-Pocetci IV
-SPJ
-Grubi nestasluci I
-Grubi nestasluci II
-Muzika I
-Groti
-Muzika II
-Nagrada
-Zagor, Blek, Alan
-Baka Lj.
-Zadnje zaista nevino ljeto
-O zenama
-Prvi dan skole
-Moj tata
-Dadi I
-Skidanje frzice
-Dadi II
-Monopol
-Ushicenja
-Dadi III
-To! Petak!
-Jebac
-Pisac
-Migrena
-BB
-Nebula Oza
-Korcula
-Duhovi
-New Orleans
-Korcula II
-Haris Halilovic
-Wedding Planner
-Zoran Markovic
-Original - Z.M.
-Nestasni djecaci
-Nestasluci II
-Psihologija
-Maticar
-Adrenalin
-Hoces li?
-Muzicar I
-Dijagnoza
-Pusta zelja
-I bi ...
-Bris
-Ramazan
-Dark side of the ...
-Teska vremena
-Pasjaluk I
-Pasjaluk II
-Pasjaluk III
-Zivot je ...
-Dar
-Hvala
-Na kraju dobijas
-Momenti
-Upute I
-Tajne I
-Tajne II
-Ekskurzija
-Kraj skole
-Eeeh, da!
-Sinclair
-Borderline
-Uros
-Bobe
-Kako je Vama poceo rat?
-Fax
-Original vs. kopija
-Vjera I
-Sarajevo
-Melek
-Karmin
-Cunac
-1991 - I dio
-1991 - II dio
-1991 - III dio
-1991 - IV dio
-1991 - V dio
-ACT one
-Haos
-Haos - dalje
-2.5.1992.
-Vino-veritas???
-I dalje ...
-I jos ...
-OCZ
-Zagrijavanje
-Rambo
-Dublje
-Jedna ruzna jesen
-Predzadnji krug
-OTES I
-OTES II
-OTES III
-Pripadnost
-Trkelj
-Zima
-Nova 1993.
-Onako - Januar 1993.
-Azici
-Srednji vijek
-Bolnicar
-Druzenja
-Druge stvari
-1993. - uvod u renesansu
-Kamilica na minskom polju
-Drkanje i trans - sex narkomani
-Tenk, bager, buldozer - I
-Tenk, bager, buldozer - II
-Tenk, bager, buldozer - III
-Preklapaca
-Predstava
-14 DM
-Crvena Kuca I
-Crvena kuca II
-Dno dna!
-Adolf
-Dobra akcija I
-Dobra akcija II
-Dobra akcija III
-Izbor
-Bol i shupak
-Grob Stelexa
-Pioniri
-Suhva
-Da te nije
-Suma
-Aorist
-Fauni I
-Fauna II
-Fauna III
-Fauna IV
-Fauna V
-Fauna (Svinja, doktor i VUK)
-PSIHA I
-PSIHA II
-PSIHA III
-PSIHA IV
-Rezime
-Ljeto '94.
-Znaci
-PSIHA I
-VUK
-Noc
-Izdajica
-TBC
-Podhrastovi
-Nada i slutnja
-Sex i smrt
-Zehra, Diki, dernek
-Pripreme za evakuaciju
-Tornjanje
-Sam
-Prvi dan
-Drugi dan
-Objasnjenje
-Sljeme
-Domovnica, Zenga i zakasnjela Meca
-Peripetije I
-Peripetije II
-Cervar
-Shit
-Shit continues
-Rijeka i Andjeo
-Razrada problema
-Zaplet
-Rasplet - I dio
-Rasplet - II dio
-Rasplet - III dio
-Rasplet - IV dio
-Rasplet - V dio
-Rasplet - VI dio
-Rasplet - VII dio
-Tata (Shiptar)
-Teodora
-Poslovi
-"Drugi" posao
-Bec
-Odlazak
-L.A.
-Klima
-Pocetci
-Porno I
-Porno II
-Porno III
-Porno IV
-Nasi
-Automobili
-Rusi
-Nikad ga ne provozah
-Znanje
-USA
-M u USA
-Raskid - I
-Raskid - II
-Žao mi je
-Žene - I
-Putopis - Las Vegas 1
-Putopis - Las Vegas 2

Kontakt
gabrijelgarsia@yahoo.com




IST (90 postova)

-Ko sam ja?
-I ...
-A onda...
-Ljubav ...
-Sex ...
-Prva bol
-Nova ja - 1. put
-Ludo ljeto '89 - 1
-Ludo ljeto '89 - 2
-Ludo ljeto '89 - 3
-Punoljetstvo, 90-te i jos ...
-Sudar
-Kilogrami
-Nova ja - 2. put
-Kako sam ga maznula?
-A great day for freedom
-Aaahh 1
-Aaahh 2
-Aaahh 3
-Sex robinja
-Crveni karanfil
-Muka
-Dado - ljubav
-Nova ja - opet
-Pariz
-London
-Amsterdam
-Deception
-Post
-Requiem
-Depresija
-Zagreb
-Potraga za sudbinom
-Paul, Zvjezdan, Venecija
-Helena
-BH drzavljanstvo
-Vatreno krstenje
-O svemu
-Razotkrivena zaljubljenost
-San Francisco
-Pa, dokle ovo?
-Filozofija patnje
-Majka
-Poslije rata
-Pripreme
-Sretno
-Sarajevo
-Karta za buducnost
-Q
-Poslednji Sa. dernek
-Davor
-Rastanak
-LA
-Dokone ruke - 1
-Dokone ruke - 2
-Dokone ruke - 3
-Dokone ruke - 4
-Renesansa bez revolucije
-Smrt jedne ljubavi
-Biti svoja
-Gubljenje ideala smrt maste
-Veseli Meksikanci
-Jet Set - 1
-Jet Set - 2
-Bestija glupa
-Virus
-2000
-O muskarcima
-... i erotskoj fotografiji
-E-mail
-Ljetovanje
-Sadaka
-Susret s duhom
-Miroljubivi duh
-Oprana dusa
-U krug
-Opet uzas
-Oporavak
-Rijesenje
-Klepe
-I tako
-Rijesen problem
-Veci od planine
-Posao
-Zdravlje
-Bolest
-KS
-Vjera
-Prosnja
-Moja Ispovjest

In Vivo

-2005 - so far
-.....
-Na danasnji dan
-Sudbe
-Eat Shit
-Dali je?
-Za SARAJLIJE
-Od mene
-SVE
-Dr. Silajdzic
-Intermeco
-Zeni se co'ek
-Tako to
-Bez dlake na jeziku
-Zensko-Muski odnosi
-Ko je kakvu?
-Koncert
-Blues
-Disciplina
-Sretno
-O ljepoti zene
-La Vida
-On, ja i nase nebuloze
-Izreke
-Division Bell - High Hopes
-Story
-E, Boze!
-Smisao za salu
-...
-Jugo
-Pokvareni robot
-Godine prolaze
-HVALA
-Stisnute pesnice
-Grobar
-Bajram 2006
-Promjene

Preporucujem
hadzinica
blob
Tišina
Aime Sati
Svedska Hanuma
Pisma
Travnički Noćni Šetač
... by Tratinčica
la cucaracha
zoka
Nakane o Barbari
Corto Maltese
Administratorov blog
LIPO LI JE LIPO LI JE
Teta Elina kuhinja
NAPRĐIVANJE
GODDESS OF THE NIGHT
dijasporka
Day and Night Fluid
Rođendani blogeraša
Umijeće Tersanja
The Plutalo
više...
BROJAC POSJETA
421038

Powered by Blogger.ba