Floyd je slušao zvona katedrale koja su ga prekinula u mislima. Neki sivi oblaci su, umjesto da ga - kao i obicno - utuku u pojam, podsjecali kako je priroda velicanstvena. Kako to i biva, bezbroj malih bica je pokušavalo da zadrži vezanog za tlo - za život potrošen postepenim raspadanjem.

"Gdje sam ono stao?" - prenuo se Floyd

"Iza horizonta mjesta u kojem sam nekada živio, tamo gdje se naziru samo slobodne misli nesputane velikim nadama, cuo sam Divison Bell." - sjetio se Floyd trenutka kada je, podstaknut velim nadanjima, odlucio da krene na dugacak put ...

"Od kada sam krenuo na ovaj put, svakim korakom me prati dronjava družina aveti, koja se zalece ispred mene nebili mi oteli sve moje snove..." - duboko je uzdahnuo sjecajuci se ljudi za koje je mislio da su mu slicni dok je tražio svoj put kroz mladost. Ti isti su mu polako nametali svoje snove, a uzimali njegove - krairajuci od Flozda neko novo bice - koje je on, na žalost, htio da bude ...

"Trava je bila nekako zelenija, a svjetlost blještavija dok su me prijatelji štitili od noci prepune briga. Mislim da sam od tada zaboravio ono što sam htio od sebe, od svijeta, od ..." - kajao se sada okružen velikim, strašnim svijetom, prepunim vukova ... gledajuci preko žeravice mostova koji su tinjali iza njega, do tracka slike zelenila na drugoj strani.

"Pravio sam korake naprijed, ali sam mjesecario nazad - povucen silom neke unutrašnje oseke. I, na velikoj visini, sa nerazvijenom zastavom, dosegao sam taj san o svijetu ... " - oštecen zauvijek željom i ambicijom, a još neutažene gladi, njegove umorne oci su i dalje pretraživale horizont - iako je tim putem hodio vec bezbroj puta ...

__________________

* Posveceno jednoj dobroj pjesmi i jos boljem bendu