beats by dre cheap

Azici

Dragi moj Juniore, ubrzo su uslijedili novi napadi. Ocigledno, zapadni ulaz u grad je bio atraktivan za cetalje, ako nista mogli su sve poravniti tenkovima. Mi smo se ukopavali koliko smo mogli po onoj zimi, a sakrivanje pod zemlju nam je bio i jedini izlaz pored onolikih tenkova i artiljerije. Vise se ne sjecam redosljeda. Siguran sam da ce neko od citaoca koji su bili tamo prokomentarisati kojim redom su se desavali napadi. Charapara, Karitas, pad Azica, nase vracanje, micanje linija ... Neke od uzasa sam ispricao ranije, mojih licnih uzasa, koji su se uglavnom sastojali od ranjavanja kopaca i mojih pokusaja da intervenisem. U nekim trenutcima, cini mi se da je na frontu bilo vise kopaca nego ratnika, toliko su se linije pomjerale, i toliko smo mi morali intervenisati sa novim utvrdzivanjima. Znam da je bilo noci kada sam saam vodio po 200 i vise ljudi na kopanje. K'o fol imas neku odgovornost prema njima. Realno, u hladnom i surovom svijetu rata, niko nema odgovornosti ako ne posjeduje silu. A mi je nismo imali... Ljudi koje sam upoznao, ili sam ih znao od ranije su polako ginuli ili bili ranavljani. To uspostavljanje konekcije sa ljudima koje do prije nisi ni poznavao je nevjerovatna stvar. Nerviraju te dok si na liniji, a kasnije se brines za njih. Zao ti je kada im se bilo sto lose (ili losije nego inace desi) ... Sjecam se pada Azica. U ispomoc su dosle ekipe iz cijelog grada. Vikicevi na Karitasu (da l' se varam), 1. i 10. brdska, iz korpusa. Na nekim mjestima su prolazili kroz nasip, jako - jako blizu petlje. Neko je rekao da su Azici prazni, niko nema u naselju, ali nasi borci nisu isli tamo. Ja sam vodio neke ljude (koliko se sjecam nisu bili sa radne obaveze, nego borci jedne od brigada koja je dosla u ispomoc) da kopaju ogromni i duboki transe koji je vodio ravno u nasip. Ideja je bila da se nasip prokopa, ali je gradjevinski to bilo tesko izvrsiti, jer je vrh nasipa, gdje prolaze zeljeznicke sine trebao ostati. Da se prolaz ne vidi, i da sluzi kao zastita. Nije se moglo kopati samo sa jedne strane, neko je morao da predje nasip i kopa sa suprotne. Hajde da ne duzim, nadjem se ja u toj grupi ljudi. Dvije trecine ce kopati, a ostali ih stititi, pa na smjenu. Smjesno!!! Ipak, pretrcali smo nasip. Sa druge strane pakao. Oni zaista (na tom mjestu) nisu dosli do nasipa, nego sve uz nasip lijepo obradjuju pragom (Praga - zemljoradnicko i gradjevinsko orudje, odlicno za mijenjanje licnog opisa svega). Mi smo se u tren oka zabili pod zemlju, koristeci jedan od starih transea. Expres kopanje!!! Puca kao nikada, ali cudom, nikoga da okrzne. Samo da nam je zavrsiti, ali kopanje nasipa od sljunka golim rukama je nevjerovatno teska stvar. Vec smo se malo bili zabili u nasip, bili smo jako duboko, kad cujemo jedan jako cudan zvuk. Od onih silnih eksplozija smo oguglali, pa vise nismo ni razlikovali oruzja, bilo nam je samo da sto prije zavrsimo. Zvuk je imao primjesu skripe, primjesu eksplozije i primjesu zemljotresa u sebi. Provirimo, tenk!!! Iskreno, usro sam se k'o grlica. Mislim, ja nikada nisam imao pretenzija da budem heroj. Jedan borac govori - [i]ne sekirajte se, preblizu je, ne moze spustiti cijev toliko nisko da puca u transe. Samo nastavite...[/i] To je trebala biti kao neka utjeha sto mi je neprijateljski tenk preblizu. Meni je, iskreno, samo jedna stvar bila na pameti, a to je da zbrisem odatle, ali neposredna blizina tenka me je brinula. Znao sa da tu mora biti i praga i gomila snajperista. Neko je opet provirio i izjavio da tenk za sobom vuce stablo zakaceno na lance. Vec od otesa smo znali za taj trik. Naime, tenk moze cijev spustiti samo odredjen broj stepeni. To znaci, kada puca na niske ciljeve, oni moraju biti dovoljno daleko, inace granata ide preko. No, fol je bi da tenk vuce deblo (ko to mu tesko), pa se unazad popne na njega, povecavajuci ugao, hoce reci - bio je u stanju da roka pod zemlju. Nismo bili sigurni da nas je skontao, ali nismo ni htjeli da saznamo. Trebalo je skonatati nacin za bjezanje preko nasipa. O brzom prokopavanju nije bilo govora. Onda je roknulo i udaljeni dio transea se urusio. Jebo majku, iz prve. Sad ce se jos bolje namjestiti i lijepo nas zive sahraniti, ili u komadima, nema veze. Ne sjecam se sta sam mislio ili osjecao, mislim da je adrenalin bio i suvise jak da dozvoli razmisljanje. Izletili smo kao jedan i krenuli preko nasipa. Ja sam bio medju zadnjima. Uspuzao sam uz nasip, nisam smio da gledam ni lijevo ni desno, bojao sam se da se ne ukocim. Samo ispred sebe, u sljunak. Pri vrhu sam se uspravio, vidio sam da ne pale po nama, nasli su neku bolju metu. Tek koji zalutali metak bi proletio!!! Na sinama, na vrhu nasipa, stoji covjek ukocen od straha. Stariji, mozda 55 godina, sa radne obaveze ili borac, pojma nemam, nije bas da smo svi imali uniforme. Neko, sa druge strane vice - [i]ukocio se od straha, gurni ga dole[/i]! Sve se desavalo u dijelu sekunde. Ne znam odakle mi takva prisebnost, samo sam ga u trku sastavio stosom, iz sve snage. Pao sam preko njega i skotrljao se, zajedno sa njim, niz nasip na drugu stranu. Mislio sam da ce mi sad jebat majku, ali on je samo nijemo gledao u mene i poceo plakati. Nikada ga vise nisam vidio ... pao je mrak i dosta se smirilo. Oni nisu previse radili po mraku, ali tada - kada su pali Azici su i to pravilo prekrsili nekoliko puta. Neko je donio marcipana, onih odvratnih, a ja sam se napucao k'o konj ... ne sjecam se sta je kasnije bilo ... isto kao da se nekom drugom desavalo ...

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
19/12/2005 09:16