beats by dre cheap

Druzenja

Dragi moj Juniore, jedan od fenomena rata je i druzenje. To je veoma bitno shvatiti, jer koncept druzenja, u ovom novom dobu, se zaista radikalno promijenio. Evo, blog je najbolji primjer. Ljudi mogu satima, iz dana u dan, sjediti pored kompjutera, pisati blogove, citati tudje, komentarisati i chatovati - a cijelo to vrijeme osjecati da nisu sami. No, o fenomenu interneta i otudjenja cu nekom drugom prilikom. Sada zelim da ti ispricam o druzenju tokom rata ... Prvo, nadjes se u situaciji kada ti je kretanje veoma ograniceno. Vecinu vremena provodis u zaklonjenim, izolovanim prostorima, sem kada moras da obezbjedis egzistanciju. To, u mome konkretnom primjeru - znaci ulaz zgrade. Dvadeset stanova i nekih 60-tak ljudi na koje su ti svedene svakodnevnice. U pocetku je bilo zanimljivo, pogotovu radi podsvjesne zelje sviju nas da u belaju ne budemo sami. Vremenom se stvore frakcije, grupe ljudi sa slicnim interesovanjima, pozadinom, ili pogledima na zivot. Onda, ides na liniju. Tamo upoznas ljude sa kojima nikada ne bi ni popricao na ulici. Ti ljudi ti postanu sve!!! Oni postanu tvoje oci na ledjima, tvoji zastitnici, uzdanice, izdajice, sigurnost, strepnja ... moras se druziti sa njima i upoznati ih, inace si gotov. Meni su dvije vrste druzenja ostale najdraze tokom rata. Prvo, druzenje sa mojim kumom ... znamo se od malena, imamo mnoge zajednicke poglede na zivot, zivjeli smo blizu jedan drugog, imali slicne obaveze. U pocetku rata smo se uglavnom druzili ispred ulaza, u parku izmedju zgrada. Kasnije smo filozofirali, potaknuti nelogicnim desavanjima oko nas. Zimi smo cumurali u toplim (ili manje hladnim) prostorijama. Imali smo faze nebuloza, lezeci na sred ulice za vrijeme granatiranja i suncali se. Imali smo bezbroj faza sviranja gitare pred ulazima, gledanja curica (oooo MIKI) ... Druga druzenja koja mi ostaju u - romanticnom sjecanju - su druzenja kod Edija - Dr. Silajdzic. Kako je on bio ranjen, prakticno je mjesecima bio vezan za kucu. Iza oporavka od operacije, dugo vremena je imao problema sa mokracnom besikom (stalne upale). Vecerima smo visili kod njega. Njegova mama je jako vjesto pravila male pice sa umakom iz konzerve, a mi smo se smijali, svirali i pjevali. Uvijek se okupljala gomila ljudi ... tu je pocela njegova romansa ... tada mi je bilo tesko, nekako zbog njega - on je bio jako bolestan. Sada mi je to sve nekako romanticno, kada se sjetim kandila, pice, pjesme i gitara i onih curica koje su dolazile ... O druzenjima na liniji cu posebno pisati. Provale, koje mozes da cujes od ljudi koji ne pripadaju tvom socijalnom stalezu (ovako se ni diplomate iz UK ne izrazavaju), prevazilaze Sidranovu inspiraciju. Zao mi je sto ih nisam zapisivao, dobra knjiga bi ispala ...

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
20/12/2005 09:15