beats by dre cheap

Predstava

Dragi moj Juniore, vracao sam se jednom sa fronta, prljav s vana i iz nutra. Prolazim kroz Vranicu, nidze zive tuse. Tu se nekako osjecam normalno, vuk samotnjak, mrsav, spojenih obrva, ljut na Boga. I da me sad pogodi, umro bi kako i zivim, sam. Onda dodjem do Halilovica, vec vidim neke ljude. Nije mi bas pravo, ne voli ljude, oni samo seru i ratuju. Udjem u bazu, podignem sljedovanje cigareta i svakome kome stignem nesto odbrusim, onako bezobrazno i tersali. Onda pored Zice, opet nidze zive duse, ali mi smeta pogled na one nebodere Alipasinog, puni su zivota i ljudi. I onda dodzem do Puta Zivota, sve vrvi. Jebi ga, mladost ne pita za rat, granatiranja su se smirila, neko primirje. Ljudi se pozelili da malo prosetaju, da probaju doci do nekog pristojnog jela, da vide koga je zivog ostalo u gradu. Mrzim ih. Mrzim ih iz milion i jednog razloga, najradije bi presao na Snajpersku Aleju, ali me mrzi. A najvise ih mrzim jer se nadaju, jer nesto zele, a ja sam prazan. I, najgore od svega, neko mi zove ime, pa me jos povrh svega grli i ljubi. Dragana!!! Otkad je nisam vidio! Uvijek je bila mila, ali sad me i ona nervira, ne zelim da je vidim. Pravim se da mi je drago sto smo se sreli, a sebe proklinjem sto nisam posao drugim putem ili u drugo vrijeme. Ona, oprezna i cedna kao i uvijek, gleda i procjenjuje, pa kaze - moras se malo opustiti, promijeniti zivot, evo mi imamo predstavu, evo ti ulaznice, dodzi ... I, uvali mi one ulaznice i ode. Leprsavo, kao da nije rat... Otisao sam na predstavu, ne znam ni ja zasto, nije mi se islo. Sam sam otisao, mada sam imao 2 ulaznice. Sreo sam prijatelja sa fakulteta. Sretan peder. Kaze - zaljubljen... Pocela predstava... Muzika me za cas uzela, odvojila od svijeta i rata, od govana i krvi, vratila me tamo gdje pripadam, u sanjere ... A ona ... plese ... Crvena griva se pod reflektorima presijava, bijele ruke graciozno izvijene u nesto sto NIJE krik, bol, patnja, trcanje bez daha da skupis mozgove i ruke nepoznatih ljudi ... nesto lijepo, mrzim lijepo, ... svidja mi se ... ona Trenutak sanjarenja, o necemu boljem, za mene ... cak sam onom drugu i rekao da mi se svidja ... ona ... koja plese ... A, on mi, peder sretni, ponosno kaze da je ona njegova djevojka ... Kraj predstave, pad iz sanjarenja jos dublje u samocu ... Izlazim, a on trci za mnom i pita me hocu li sa njim i djevojkom na kolace ... Kakvi kolaci, jebali vas kolaci... nisam probao kolace godinama, odo ja na Ikara u svoj cosak u crnoj sobi ... Ona se upoznaje sa mnom ... lijepa je ... Tu je Dr. Silajdzic, i on nesto tambura ... al' meni nije ni do cega ... Vracam se u svoju rupu - peder sretni

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
23/12/2005 11:34