beats by dre cheap

Fauna III

Dragi moj Juniore, Šuma! Šta mi asfaltaši znamo o šumi? Ja - ništa!!! Za mene je to gomila drveća, od kojih većina raste na mome putu, pa ih moram zaobilaziti. Sem toga, korijenje me podapinje na svakom koraku. Šumarak je nešto sasvim drugo, ali šuma ... Šuma u noći je nešto jezivo. Onaj puteljak, čija se jedina forma vidi na tlu koje je utabano vojničkim čizmama, se izgubi u noći. Zvijezde se izgube iznad krošanja (jebeš crnogoricu, zimi bar bjelogorica nema lišča). Orijentišeš se prema svom dahu, da znaš da ti je glava ispred a ne iza, i to je sve što možeš. Ja sam zapikao neku strminu, koja se tu i tamo pojavljivala između stabala, kao orijentir i pičio prema njoj. Tri kilometra - sat po danu - su se pretvorila u cijelu noć, hladnu i surovu. Nisam tačno znao ni gdje su linije razgraničenja, pa sam se bojao da ne zalutam kod četa. Sjetio sam se Alemove priče, kad smo tek došli na Igman, kako uvijek nosi bombu i kako će je detonirati na sebi ako ga ikada uhvate živog. Kasnije su ga uhvatili i strašno mučili, ali bombu nije roknuo. Čovjek misli da će živjeti dok god diše, a to disanje se nekada može baš odužiti. Pitao sam se kako ću znati da sam došao do cilja! Dovoljno je da prođem između dvije zemunice, koje su bile na razmaku od 200-300 metara i da zauvijek odem četaljima na muziku. Ili da me naši roknu - nikome iz drugih zemunica nisam ni ime zapamtio, a nemem veze koja je lozinka i ima li je uopšte. A onda, prvo zvuk - lagan - kao šapat, pa onda sjenka. Ukočio sam se iza jednog drveta, ovaj put nešto pribraniji nego noć ranije. Ništa!!! Poslije 30-tak sekundi shvatio sam da ne dišem pa sam duboko udahnuo, onako - polutiho, ali šuštanje bronhija se ipak čulo - bar sam ga ja čuo. I opet zvuk - kao dah, baš lagan, opasan i prijeteći. Sjenka je proletjela negdje desno od mene, između stabala, bez zvuka koji bi pratio to kretanje. Povelika sjenka!!! A ovaj put je dobila i neki, nagovještavajući oblik - pas ... Vojnici su volili pse. Na planini, u šumi, dobro je bilo imati psa. Mogao je poslužiti na razne načine, mogao te je i odati na mnogo načina. Ali, to je čovjekov najvjerniji prijatelj ... Znao sam samo dvojicu miroljubivih džukaca iz svoje čete, ostali su bili zločudni - valjda nije jedan od tih. A, opet to je značilo da sam blizu zemunica - dobar znak ... Tiho sam zazviždao. Ništa!!! Opet. Ništa. Nastavio sam da hodam, kao malo osokoljen mogučnosti da sam blizu cilja. Na jednom mjestu sam se okliznuo i uletio u mini - provaliju. Morao sam da se uhvatim za korijen nekog stabla da se izvučem nazad na put kojim sam išao. Odjednom, dok sam se izvlačio i koprcao na onom korijenju, sasvim jasno i blizu sam čuo dah ... glavu sam podigao i vidio sam par usijanih očiju ... instiktivno sam se dreknuo, a on se povukao u sjenu ... ono što sam vidio, nije baš ličilo na psa ...

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
27/01/2006 12:34