beats by dre cheap

Fauna IV

Dragi moj Juniore, bio je to vuk. Prema tim životinjama sam uvijek gajio neko posebo gađenje, čini mi se još od kada me je tata odveo u zoološki vrt u Maximiru gdje sam dugo stajao ispred najsmrdljivijeg kaveza sa vukovima. Ta životinja, koja živi u čoporu, ali je jednako sposobna da živi sama, da zavija na mjesec i da bude lovac u svojoj obilježenoj teritoriji, me je uvijek podsječala na - čovjeka. I onda - balet. Nikako ne mogu a da ne uporedim svoje iskustvo sa pripovjetkom Aska i Vuk u kojoj ovčica Aska licitira na svoj život plesom koji opčinjava krvoločnu neman. I, dok traje ples - trajače i život. Dobro, ovom vuku ja nisam plesao, ali su blijedi mjesec, koji se iznenada pojavio, krajolik Igmana na mjesečini, neka hladnoća u meni i njegova igra doprinijeli da ovaj dogadžaj dobije tu neku - estetsku notu. Preda mnom je bila jedna zaravan, mali proplanak na kojem je bilo svega nekoliko žbunova. Mislio sam, ako se dočepam sredine tog proplanka, imaću odličan pregled i roknuću ga kao malo mače. Cijelo vrijeme mi je u ušima, a možda i u stvarnosti, odjekivao njegov dah. U takvim situacijama, čovjekova čula se izoštre, i mislim da sam ga mogao čuti sa relativno velike udaljenosti. Interesantno, nije bilo zvuka njegovih šapa na tlu, već samo zvuk njegovog daha. Oprezno sam se kretao prema sredini proplanka. Onda sam vidio njegovu siluetu uz ivicu šume. Imao me je na oku. Naciljao sam, ali siluete više nije bilo. Samo zvuk vučijeg daha. Tako, smrznutog daha i duše, dodžoh do sredine proplanka. Sve je bilo mirno i tiho. Ništa!!! Samo zlokobna tišina. Odjednom je proletio, brže nego sam se nadao, na par metara ispred mene. Nisam stigao ni opaliti, a već je nestao. Baš brza životinja. Igrao se sa mnom. Možda je i njemu bilo dosadno u ovoj jebenoj šumi. Možda mu je dosadilo da bude samotnjak. Igra se nastavila. Ja sam ga čekao još pola sata, ali bez uspjeha. U tom vremenskom periodu, ponovio je svoju trku ispred ili iza mene, ili po ivici šume nekoliko puta, ali mi ni jednog trenutka nije dao više od stotog dijela sekunde da ga imam na nišanu - a ja sam daleko od Ramba. Odlučio sam da krenem dalje, bilo je bez ikakvog smisla dalje čekati na ovom proplanku. Nakon par minuta sam opet bio u dubokoj šumi. Mjesec se sakrio i samo tu i tamo provirivao da mi sjebe koncepciju. Mislio sam - ako ja njega ne vidim, ne vidi ni on mene. Znao sam da me može nanjušiti, ali nisam bio siguran da će napasti. Onda se iz dubine šume, negdje ispred mene, začulo urlanje. Kreten je zavijao na mjesec, a meni se krv sledila u žilama. Ali se desilo još nešto interesantno. Odjednom sam postao ratoboran. Moram priznati da to nije moja osobina, bar ne u ovom fizičko-egzistencijalnom smislu. Jesam ja ratoboran kada treba koristiti intelekt, ali ovo je bilo nešto što premašuje moć intelekta - ili ne? Krenuo sam prema zvuku zavijanja, odlučan da se obračunam sa njim. Predugo je ova igra trajala. Šunjao sam se kroz šumu, tiho koliko je to bilo moguće. Pitao sam se kuda struji vjetar i kamo nosi moj miris, ali sam izgleda premalo indijanskih filmova gledao. Odjednom, bio je preda mnom!!! Hladno me gledao, blago zadižući žvalje ispod kojih su se, čak i u onoj tami, nazirali očnjaci. Polako sam podigao pušku prema ramenu. On je i dalje mirno stajao i gledao u mene. Za trenutak mi ga je bilo žao, onako nemoćnog pred rafalom koji sam upravo namjeravao sasuti u njega. I, baš u trenutku kada sam povukao obarač, munjevito se je skočio na stranu i odjurio u tamu. Dva metka su pogodila na mjesto gdje je do malo prije stajao. Nastavio je igru. Meni su nervi polako odlazili, a on je jurcao po šumi i zajebavao me. Majke mi, i danas kad pomislim na to - mislim da se htio igrati. Nema druge logike. Prošlo je još pola sata u toj igri. Shvatio sam da sam totalno dezorjentisan i da sada pojma nemam gdje sam. Čak i da se riješim ovog zajebanta, nisam imao odeje kako da se vratim na put, za koji sam mislio da je pravi...

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
27/01/2006 19:08