beats by dre cheap

Rasplet - III dio

Dragi moj Juniore, Kada se M. taj dan vratila sa posla, odmah mi kazala da se Braco (onaj njen mafiozo šef) raspituje za stan u koji smo se uselili. Nije mi na početku bilo jasno, ali mi je ona otvorila oči. Naravno, Braco je čuo da je Goran za nas provalio u stan i sada je htio komad kolača ili cijelu tortu. Mislim da je Braco bio jedini u Červaru koji se smio kačiti sa Goranom - bili su od iste sorte. Goran se te večeri pojavio na vratima sa ženom sa kojom je živio. Donijeli su nam brdo hrane. Bilo mi je zaista nevjerovatno da sam pokupio simpatije takvog tipa kao što je bio Goran, a priznajem - u neku ruku mi je imponovalo. Znao sam da se sa ovim novim poznanstvom rješavam barem 80% idiota koji su me salijetali. Na kraju krajeva, stan u Poreču je bio rezervisan i bilo je pitanje dana kada ću se ispaliti iz tog mini-pakla. Sa druge strane, htio sam da iskoristim tih nekoliko dana, prije nego što odemo u Poreč i da se dogovorimo o budućim planovima. Ukratko, dogovor je bio sljedeći: zaključili smo da nam je stalo jednom do drugog i da želimo biti zajedno. Jedina opcija koja nam se činila prihvatljivom u tom trenutku je bio odlazak u Ameriku, a za to smo morali biti vjenčani. Zaključak, idemo u Zagreb u BiH konzulat i tamo ćemo se vjenčati... Što rečeno, to i učinjeno. M. je jedva izmolila Bracu da je pusti na dva dana, pa smo se pokupili u Zagreb. Sjećam se tog idiotskog i glupog dana, kao da je jučer bilo. Dan je bio svjetao i topao, a ja sam kao fol imao i neki sako, da upriličim svečanost ... Rečeno nam je bilo da konzul vjenčanja radi samo određenim danom u sedmici, a kako nismo imali gdje spavati u Zagrebu, morali smo sve obaviti tog dana. Sa stanice smo otrčali u konzulat, jedva ga našli. Rečeno nam je da nas konzul može vidjeti tog dana, ali da moramo srediti još neke papirologije. Trčali smo na poštu da uplatimo taksu, trčali smo da fotokopiramo dokumente i ovjerimo boravište u Hrvatskoj. Napokon, oznojeni, smrdljivi i premoreni došli smo da obavimo i taj čin, za koji nikako nismo bili uvjereni da ga želimo ... [b]A onda - legendarno pitanje: A gdje su vam svjedoci (kumovi)????[/b] Ha ha, moram da priznam da je bilo smiješno, u svoj onoj našoj tragediji. Čuj - kumovi? Ko bi se toga sjetio u svoj onoj frci? Da M. nazove one svoje prijateljice bilo je kasno jer se konzulat zatvarao za 20 minuta, a one su bile isuviše daleko da stignu i još pride donesu odgovarajuće dokumente. M. je bila u govornici kraj konzulata pričajući sa prijateljicama, a ja sam nervozno pušio ispred, hodajući u krug kao tigar u kavezu ... Pažnju mi je privukao cigan koji je urlao na svoju ženu: "[b]kooonju ženski, kako se nisi bre setila da nam pribaviš kumovi, šta sad da radiiiimo?"....[/b] Moj Juniore, stidim se ali priznajem - u tom trenutku se rodila spasonosna ideja. Prišao sam Firaunima i pitao ih hoće li oni nama biti kumovi ako mi budemo njima. Trampa na cesti ispred BiH konzulata u Zagrebu!!! Pa šta, ionako ja brak nisam ozbiljno shvatao ... ??? Naravno da su htjeli!!! Svi smo ozareno uletjeli u konzulat i objavili činovniku da smo našli kumove. Ovaj nas je samo blijedo gledao, uzeo naše papire i negdje otišao ... Poslije par minuta se pojavio sam konzul, neki deba žutih očiju. Sa vrata me je pitao kako mi se zove kum i od kuda se znamo. Naravno, pojma nisam imao kako se zove ... nije mi palo na pamet da ga pitam za tu informaciju u takvoj vremenskoj stisci ... Moram li uopšte spomenuti da su nas nogom nabili iz konzulata i rekli da se slučajno ne vraćamo, te da budemo sretni što nam neće oduzeti pasoše .... ???

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
28/02/2006 08:42