beats by dre cheap

Post

Neko se mozda sjec[b]A[/b] 14. Sept. 1992 - Doglodi, selendra, Laste, Vikicevi, Zmaj??? Ja se sjecam, nazalost. Nema Dade. Nema? - kako nema, kad imam otisak njegove glave na jastuku, eno carape mu se kisele u lavoru. Pomrvio je mi sve juce dok je doruckovao, jos mrvice nisam skupila. Mirisem, jebeno, mirisem na njega. U meni je. Dado!!! Dado, cujes li me!!! Oko mene moji, i Dadini, a ja nigdje. Nista. Nikad. Kad se tad nisam ubila, necu nikada, sigurno, obecavam. Nema moga Dade!!! Ne seri tata, jebi se mama, idite vi svi u lijepu pizdu materinu, ne mozete vi meni govoriti da nema Dade, kada ga ima, tu je, ... ma nek granatiraju, dabogda svi poginuli. Sta vam je, vukodlaci, kako mozete reci da moram da zivim sa tim - pa rat je. Jebo vas i rat i onaj ko vas izmisli. Injekcije, davali smu mi injekcije da se smirim, i snovi .... kosmari, i crni jarac sa ljudskom rukom koji me davi svako jutro, ooooo Boze. Pribrala sam se poslije 3 dana. Kada kazem pribrala, hocu da kazem da sam razmisljala hocu li se ubiti i kako. To je bila prva, kakva - takva suvisla misao. Onda je bilo malo bolje, pogotovo kada su mi rekli da mu tijelo nije izvuceno. Znala sam da je ziv! Morao je biti ziv, radi mene, radi nas. 49 dana nade. Razmjena ce biti danas, sutra, u petak, UNPROFOR zajebo, Juka usro, Vikic ce srediti. Ja, kroz granate i kisu metaka idem kod nekog kurca, vise mu se ni imena ne sjecam, brko neki - komandant da molim za razmjenu. Uhvaticu 10 cetnika i mijenjiti ih za Dadu!!!??? Isla sam ko luda po Sarajevu i zapisivala sve ulaze na kojima je bilo srpskih imena (izvinite Srbi milion puta). Neko od njih je morao biti cetnik, neko ko radi one dojave, samo ko? Onda bi me uvece grizla savjest pa sam palila svoj spisak, a sutra ponovo. Nije mi na cast, a ni njemu, uradila sam felacio S.N.-u, pijanom kretenu, komandiru necega koji je obecao da ce izvuci Dadino tijelo. Rekao je, svinjski, mala - moras i ti mene shvatiti, stalno sam na liniji, a zena trudna, ajde, pa cemo izvuci tijelo tog Dejana - Dade, a jeli on nas? S.N. je poginuo iza rata svercujuci robu, i neka je.... (zar ovo ja pisem...)????? Ne znam ni zasto pisem, kopam po ranama, poslije je moj zivot postao puno ljepsi (najljepsi). Eto, priznacu, pisem ovo i placem – NAD SOBOM. Nad svojim mrtvim, bivsim, osjecanjima, jadu - kako sam samo bila JADNA. A to se moze dogoditi svima. Da mi je neka droga, da je podmetnem Bushu, pa samo da se na minut osjeti tako jadno ... mrzim rat. Sta pricam, nepovezana sam, moram malo stati... Ne mogu nastaviti, stvarno ne mogu, pogotovu zato sto me ZIVOT tako divno kasnije darovao. Ne mogu nastaviti da pricam o 49 dana nade. Sorry blogu, necu!!!! 2. Novembar, 1992 - 49 dan - moj ljubilarni - 20. rodjendan. Ramjena je zavrsena, nasima je valjda trebalo toliko da poubijaju i zarobe 20 cetnika i mijenjaju za nase. Trojica nasih su razmijenjeni zivi, 17 mrtvih. Dado je bio u kombiju kojega je pogodila protivtenkovska mina (moja smrtna druga), koja razvija temperaturu od 20,000 stepeni u zatvornom prostoru (kombiju npr.), a sluzi za probijanje oklopa kod tenkova. Ne znam koliko ljudsko tijelo ima kostiju, puno valjda. Nasli si 10 kostiju koje je neki tip sa patologije (ili kako se vec zove) nazvao Dado. Navodno, znao je po lomu na lijevoj ruci i ostatku metala koji se zalijepio u kost (narukvica koju sam ja kupila). Ja, nisam vjerovala, ni Dadini roditelji, ni moja mama. Tata (doctor) je rekao da je identifikacija takva, kako jeste. Sutra dan je bila sahrana...

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
05/07/2005 15:33