beats by dre cheap

Pa, dokle ovo?

Posao mi je isao od ruke, pocela sam da radim neke stalne poslove, koji su mi obezbjedjivali veliku zaradu. Davor i ja smo uzivali u nasem zivotu, on je prihvatio moj posao onakvim kakav je bio, to jest prihvatio je da me nekada nema po nekoliko dana (snimanja van Pariza), da drugi gledaju moje poluobnazeno tijelo, ako je snimanje to zahtijevalo, itd. Brinula sam se za svoje u Sarajevu, kada god bi se culi, mama mi je zvucala slabije i slabije, ali i ona i tata su insistirali da je sve u najboljem redu. To je jedno od zivotnih prokletstava - da uvijek nesto nije u redu. Ali, tako valjda mora biti kada odaberes da zivis sa ljudima, da ih volis, i da pustis da oni tebe vole. Nasi ljudi, Sarajlije, rijetko su dolazili u Pariz, i nije se mogla dobiti nikakva informacija iz prve ruke. Zavisila sam od onoga sto su mi moji govorili i sto sam cula na dnevniku. NATO napadi su vec bili pri kraju, ja sam bila sva ushicena zbog toga, nekako sam znala da se priblizava kraj tog uzasnog rata. Onda su me potresle dvije vijesti. Prvo sam, tamo u jesen 1995, odlucila da nazovem Dadine i da njih pitam kako mi je mama. Bila sam skoro sigurna da moji skrivaju neku bolnu istinu, a ja jednostavno nisam mogla da ignorisem svoj unutrasnji osjecaj. Bilo mi je tesko nazvati njegove. Nisam nikako bila spremna njegovom ocu reci istinu, a jos manje lagati. Kako jednom covjeku kojem je rat odnio sina reci da njegova ljubav sada ima drugu ljubav, da je sretna, da ima divnog covjeka uz sebe, da misli da se uda za njega, da je materijalno obezbjedjena, da ima buducnost. Ja sam, u njegovim ocima bila produzetak zivota njegovog djeteta, jedini trag da je on postojao. Jer, ljubav i jeste jedini trag da ljudi bijahu... Kroz ovo vrijeme koje sam bila van Sarajeva, Dadin tata mi je cak poslao dva pisma. Pisao je kako mi zeli srecu, kako je i on, na neki nacin moj otac, i kako ce sve uciniti da meni bude dobro. Njegov zivot nije vise puno znacio, ali mladi moraju da imaju neku buducnost, kada su im mladosti vec tako nasilno prekinute. Pisao je da se jos raspituje o Doglodama, o istini, kako jos uvijek ima nekih prica, legendi o ljudima koji su u stvari zivi, zarobljeni, a cetnici su podmetnuli tudja izgorjela tijela. Jedina mrva logike za koje su on vezao je bila ta da je cetnicko razmisljanje: bolje da im sada podmetnemo nekog izgorjelog civila, a kasnije da razmjenimo onog zarobljenog za naseg - zivog. A, zivota ima dok ima nade. Moji roditelji i ja smo imali prava, realna uporista za nase nade. Ja sam se nadala da ce rat prestati, mora - kao i svaki drugi sto je prestao, a moji roditelji su se nadali da ce meni biti dobro. Dadin tata se nije imao sta nadati, pa je izabrao iracionalno... Dugo sam izbjegavala taj poziv, ali - kako nisam imala koga nazvati, na kraju sam morala zvati Dadine. Sjecam se treme, cekala sa da Davor ode na posao, popila nekoliko dobrih gutljaja zestine, i osmjelila se. Trebalo mi je vise od sata da ih dobijem, veze sa Sarajevom su katastrofalne (ali opet bolje nego prije). Svako novo biranje je bio novi prolazak kroz sve krugove pakla. U glavi sam izvrtjela cijeli svoj zivot, rat, Sarajevo, Dadu i sve one stvari koje sam zakopala duboko u sebe, daleko od razuma i duse. Napokon, javio mi se Dadin tata. Bas se bio obradovao, glas mu je drhtao, i kao da me je grlio kroz slusalicu. Pitao me kako mi je, sta radim, jesam li sretna, mislim li na njegovog sina. Slagala sam mu da mi je tesko u tudjini, da se - eto - nekako snalazim, i da jedva cekam da rat zavrsi da dodjem u Sarajevo (ovo zadnje nisam slagala). Pitala sam ga za mamu, rekao mi je da nije bas dobro, da ce biti bolje cim se uslovi malo poboljsaju. A onda, rekao mi je da je sto posto siguran da je Dado ziv? Bio je totalno lud od boli, covjek je skrenuo. Pocela sam plakati. Nisam mogla ni poceti zamisljati sta se desava u glavi tog covjeka. Govorio je da, od kada je UNPROFOR dozvolio prelaske u Hrasnicu, ima kontakte sa mnogim ljudima, ukljucujuci neke koji su bili zarobljeni kod neprijatelja, i da postoje sve indicije da je grupa mladica, njih 2 ili 3, koji su ucestvovali u tim bitkama na pocetku rata odvedena u Kulu, da su na razmjeni ponudjena neka tudja tijela, navodno ljudi pobijenih u drugim krajevima zemlje, da je sve to bio plan. Kazao je da postoji neki covjek kojem je pokazao Dadinu sliku, koji tvrdi da ga je vidio na Kuli, premlacenog i ranjenog. Onda je od druge osobe, koja nije vidjela nikog slicnog Dadi, ali je u isto vrijeme bila u Kuli, saznao da su neke nase momke, vojnike, odveli u logor, da su ih maltretirali, neke ubili a neke pustili na razmjeni. Navodno, medju tim pustenim ima ih nekolicina koji su od maltretiranja, rana i nedovoljne ljekarske paznje totalno poludili i ne sjecaju se nicega, ili su pobjegli glavom bez obzira. Neki od tih, mora biti Dado. Jadan covjek, bio je toliko lud, cijelu pricu je slozio u svojoj glavi, dokaz da racionalni i emotivni dio naseg uma funkcionisu na razlicitim razinama. Rekao mi je da zbog svega toga, i ja moram da imam nade, da ce rat brzo zavrsiti i da cemo Dado i ja ponovo biti zajedno. Kazao je da probam da se ne brinem za majku, ja sam mlada i moj zivot i zdravlje su bitni. Kada smo zavrsili taj mucni razgovor, bila sam totalno slomljena. U meni nije bilo ni jedne koscice koja nije bolila. Sjecam se dobro pitanja, samo jednog pitanja koje se cudim izolovalo od stvarnosti, od svijeta, mojih osjetila, vremena i prostora, i kao singularitet egzistiralo u mojoj glavi. A pitanje (u mojoj glavi) izgovara moj djeciji glas - "Pa, dokle ovo?". Majka mi je bila bolesna, koliko god bio lud - Dadin tata mi je uvukao crv sumnje, rat zavrsava, a imam sretan zivot sa Davorom - sta da radim, pa, dokle ovo? Gdje se ulazi u zadnji krug pakla, i koliko ih uopste ima?

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
12/07/2005 15:24