beats by dre cheap

Posljedni Sarajevski dernek

To je za mene zaista i bio poslednji Sarajevski dernek. Zato ga se i sjecam ovako jasno. Sve je bilo kao podmazano. Svi detalji, mali - filigranski, nevazni tok dogadjaja koji obiljezava dobar dernek. Naravno, sve pocinje od priprema za dernek i onog zaboravljenog feelinga leptirica u stomaku. Bez toga dernek ne moze biti dobar. Frajeri to ne kontaju, ali nama curama toliko znaci. Skupimo se, 4-5 drugarica kod neke od nas. Dvije uvijek kasne. Dogovorimo se npr. u 6, one dodju u sedam. Za to vrijeme mi smo vec popile 3 kafe. Onda se pravi jos jedna, velika kafa u dvije dzezve, puse se cigare, gricka cokolada. Svaka sa sobom ponese torbu punu odjece, jer ni jedna od nas nema "konacno rijesenje". Sta ako se nesto isprlja, sta da jedna od nas odluci da obuce nesto identicno kao druga, sta ako sam se udebljala od jutros. Onda pokazivanje novih i starih krpica, naravno, ako ti se nesto svidja od drugarice, moras to da probas. Pa mahalanje, tracanje, ko je s kim, s kim bi ti, sta je koji rekao, kakav je onaj papak, jeste li vidjeli one glupace, itd. Slusa se neka muzika, sjeti se nekog dogadjaja, pogleda se u solju. Onda, kada konacno shvatimo da kasnimo, pocinje histerija, tu uvijek padne zar na neku suknju, kafa se prospe po majici ili se otkrije neka mrlja koju je sakrila ruzna svjetlost. Pa ponovo oblacenje presvlacenje, prvi pogled na ogledalo obicno ne zadovoljava, od svega toga se osafunjas, pa jos jedno tusiranje. Onda moras jos jednu kaficu, pa sminkanje, neka od nas uvijek ima bolju sminku od druge, gdje si je kupila, koliko kosta, lijepo ti stoji. Onda pocnu da pucaju savjeti, ja bih - da sam na tvom mjestu, neka je nervozna, pa se malo i svadjamo. One dvije, dezurne kasniteljke, bezbeli opet kasne, a mi to vrijeme koristimo da se jos jednom provjerimo i eventualno zamijenimo neku krpicu. Tako je bilo i tada. Ja sam bila malo ozbiljnija od drugarica, ali jednako sretna i uzbudjena. Imala sam cak i taj osjecaj nemira u stomaku koji je pratio spremanje za sve prijeratne derneke. One su imale simpatije, neke od njih momke. Ja sam imala Davora, beskrajno ga volila, tako da nisam mogla biti ushicena pricom o momcima. Isto tako i sa oblacenjem, moj posao je da se sest puta presvucem, nasminkam i dosminkam (ukljucujuci i frizuru) za pola sata, ali opet - ponovo sam profurala cijeli film. Samo sam u njemu duplo vise uzivala. Iskoristila sam vrijeme da im podjelim tonu sminke koju sam imala u torbi i da im pomognem u sredjivanju. Kasnimo, ja trcim sa jednom od njih, dvije nogate kokoske u minicama se klibere po ulici. U kaficu trojica drugova vec locirali sank, cirkaju pivu. Gazda nesto broji u cosku, dobro je, ne kasni se puno... Polako su dolazili ljudi, kafic se punio. Cure su jos pozirale i kulirale, kao nekada u Teatru ili Crvenoj, frajeri su pucali po petu pivu i mrvili o poslovnim potezima i automobilima. Bas kao i prije rata. Oni koje je alkohol brze hvatao su prilazili curama. Poznavala sam barem 50 ljudi, pa ja sam ih i pozvala. Odgovarala sam na njihova pitanja, objasnjavala o zivotu u inostranstvu, neko je spomenuo i Dadu, nisam se dala. Dosao je i moj bivsi, moja prva ljubav sa svojom curom. Donio mi je poklon, flashu JD-ija. Svirali su hrvatski hitovi, ET, Toni, IB...neki strani hitovi. Pice je pocelo da djeluje, raja su se opustila, zamor i graja na sve strane. Meni malo, malo pridje neko od raje pa me zabalavi, ja ljustim onaj viski kao vodu. Onda promijenise na stare, predratne pjesme, neko je protestovao protiv beogradskih, ali moj je dernek, a bez Baje, EKV, neka hvala... Kada je pocela shota, prestala sam cugati i presla na kiselu. Bilo mi je previse dobro, previse sam bila uzbudjena, sretna, valjda ventil poslije onoga sa Dadom, poslije rate, poslije svega ... na derneku. Letjele su cipele, case, miris parfema iz oznojenh djevojackih kosa, stakleni pogledi i siroki osmjesi. Kao nekada, na kucnim dernecima, kada se poslije zabavne muzike svi bacimo u sevdah pa predjemo na narodnu, ali onu dobru, staru, a ne... Onda je dosao dio kojega nije bilo prije rata, ali ... eto, to su moja raja. Ratne pjesme, Vikicu, Puca Tompson, Sarajevo ce biti, Ljiljana sa Mojmila, Vojnik srece, da ti roknu samo dvije. Momci razbijaju case, staklo leti, grle se, u glavama prozivljavaju neke stvari koje mi ne znamo, onda nas grle, ljube, ...jedan place. U Sevdahu smo, gdje god to bilo. Halid Beslic ... poljem se siri miris ljiljana, i Safet Isovic Nizamski rastanak. Srce puca... Raja su se polako kupila, prvo pijani, pa onda oni koji rade, umorni... Na kraju nas je ostalo petnaestak i jedan konobar. Moj bivsi, slatki dugokosi, kaze ima jedno iznenadjenje, vadi gitaru ... svira sve nase pjesme, koliko ih samo ima.... Svanuo je lijepi dan, mi smo se otrijeznili, par njih spava skvrceno u stolici, rodjena su dva nova para, nekoliko simpatija, sretna sam. Pijemo kafu, idemo na kifle. Legla sam u krevet presretna. Bio je to moj posljednji Sarajevski dernek. P.S. Neki su me pitali gdje sam, neki zasto pisem ujutro a ne uvece, a nekada uvece a ne ujutro... puno putujem. Sada sam na drugom kontinentu, ovdje je tacno podne. U velikom sam gradu o kojem cu uskoro pisati. Veceras je veliki dogadjaj. Tamo ne mogu, samo je za privilegovane, ali sam pozvana na dernek poslije dogadjaja. Cudno, nisam tempirala da tako ispadne, ali eto - pisala sam o Sarajevskom derneku a veceras idem na jedan sasvim drugaciji. I, priznajem malo sam uzbudjena. Ali, sigurno nece biti kao Sarajevski ...

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
18/07/2005 10:23