beats by dre cheap

Renesansa bez revolucije

Cesto se divim US administraciji. Brzi su, efikasni, masa stvari se moze srediti preko e-maila ili telefona. Kada preplatis poreze, oni ti na vrijeme vrate razliku, a ako kasne - dobijes i kamate. Medjutim, kada sam hitno trebala bijeli pasos, zakazali su. Procedura se razvukla na mjesec dana, pa onda dva, pa tri. Htjela samo pod hitno otici Davoru, ali bez ovog papira nisam mogla. Ljudi koji jos nemaju zelenu kartu nemaju izbora. Jedini nacin da izadjes iz US, a da se mozes vratiti je posjedovanje ovog dokumenta. Davoru sam rekla da cu doci, ali kako se odgadjalo vrijeme dobivanja pasosa, tako je i Davorovo povjerenje lapilo. Znam da je posumnjao da ja uopste ne zelim doci da ga vidim. Kako nisam radila, svo svoje slobodno vrijeme sam posvecivala skoli. Doslo je i ljeto, ja sam upisala ljetne kurseve, to mi je pomagalao da skrenem misli sa svoje pozicije u kojoj sam se nasla. Za sve sam pocela da krivim ameriku, mada sam jedini krivac bila ja. Amerika je bila i vise nego darezljiva prema meni. U takvim situacijama ja imam tendenciju da trazim krivca, a jedini krivac sam uvijek JA. Ali nikako to da naucim... Dosao je i Septembar, ustedjevina se smanjivala, tata je vrijedno ucio, a i ja. Davor je trebao doci krajem mjeseca, medju nama su odnosi postali jako zategnuti, sve smo se rjedje culi, jedva sam cekala da se pojavi. Dobra stvar je bila da je to bila godina da sam ja u US, pa smo se tata i ja prijavili za zelenu kartu. I taj proces je dugotrajan, moze se oduziti i na godinu dana. Sedam dana prije najavljenog Davorovog dolaska, on se javio i kazao da mu je majka tesko bolesna, morao je u Hrvatsku. Nece doci!!! Strasno sam se osjecala. Htjela sam biti uz njega, da ga utjesim, ja sam vrlo dobro znala kako je to kada ti je roditelj bolestan, htjela sam ga vidjeti, dodirnuti, reci mu da ga volim. Htjela sam se izvinuti, pogledati ga uci i objasniti mu ... Nastavila sam sa skolom, to mi je bilo jedino sto me je drzalo. Na koledzu sam upoznala neku normalnu, mladju raju pa sam ponekad sa njima izlazila. Jedna djevojka sa kojom sam ponekad ucila je bila rodjaka predsjednika marketinga lanca Bloomingdale's i rekla je da ce me povezati sa njim. Covjek je bio skroman, normalan muskarac koji je odradjivao svoj posao i izdrzavao porodicu. Nije bio nikakav ekstavagantni, umjetnicki tip, jedan od onih na koje sam navikla u svom poslu. Istog dana kada smo se sastali me je povezao sa urednikom njihovog kataloskog odsjeka koji je bio zaduzen za modele. Dobila sam posao stalnog saradnikaa. Plata je bila pristojna, posao monoton. Svaki dan od 9-13 mijenjas gomile odjece i slikas se ispred panoa koji prikazuju razna godisnja doba. Pokazala sam im da znam raditi na kompjuteru u pripremi i editovanju fotografija, pa su mi dali da i to radim part time. Na koledzu sam uzela popodnevne klasove tako da su, uz fakultet, ove dvije aktivnosti potpuno okupirale moje vrijeme. Jako brzo je dosla i nova 1998. Tata je bio kao preporodjen. Covjek je oduvjek nevjerovatno aktivan, ali amerika je od njega napravila pravog workoholic-a. Polozio je gomile nekih ispita, drzavnih, federalnih, za pola godine ce moci poceti raditi kao profesor. Bio je presretan, nije mislio na mamu, bio je zadovoljan sa mnom, jedino se brinuo sta ce biti sa Davorom. Uvijek je govorio - znam da cete mi vas dvoje roditi unuke... Davor je bio rastrzan izmedju Hrvatske i Pariza, poslodavac mu je obecao dati neplaceni dopust od tri mjeseca. To je bio veliki financijski udarac za Davora, ali se on nekako pomirio ... Pokusao je majku odvesti u Pariz, ali mu nije uspjevalo. Kada je bio u Hrvatskoj, nismo mogli razmijenjivati mailove, rjedje smo se culi. Daleko od ociju, daleko od srca, tako cesto mi je ova izreka padala na pamet. Iskreno, iskreno prema sebi i njemu nisam sigurna da li je nasa veza i potreba da se cujemo bila plod navike ili ljubavi. Koledz mi je isao od ruke, upisala sam jos gomilu klasova. Zgodno je to njihovo skolovanje, mozes sebi sklopiti zanimanje. Mene je zanimalo sve u vezi dizajna, programiranja, ali i engleskog, istorije i knjizevnosti (za ovo posljednje nisam bas talentovana). Kroz posao sam upoznala neke jako mocne ljude, uspjela dobiti par vrhunskih poslica, i ne htjevsi to pocela se sve cesce nalaziti u njihovom drustvu. Svi odreda su bili ozbiljni, sasvim razliciti od Daniela i klape, pravi poslovni ljudi. Proslo je jos 6 mjeseci. Sa Davorom sam se cula jedva jednom sedmicno. Njegova majka je u medjuvremenu prizdravila, a on se vratio u Pariz i navalio na posao. Majcina bolest ga je finacijski unazadila, trebalo je placati kredit za stan. To mu je, navodno i bilo opravdanje sto nije mogao doci da me posjeti. Tako, zivot mi se iz korijena promijenio a da ja to nisam ni primjetila. U ogledalu me je jos uvijek gledala ista ona djevojka, sa pogledom zene. Imala sam karijeru, ovaj put stvarnu, obrazovanje, sretnog oca koji je postao profesor. Konacno, dobila sam i zelenu kartu. Pravila sam rezime proteklog perioda, bila zadovoljna, puno sam radila i mnogo postigla. Bila mi je 26-ta godina. Postala sam ozbiljnija, znala sam tacno sta zelim. Trebalo je da uradim samo jos jednu stvar.... Kupila sam prsten, poljubila tatu i u Julu 1998 krenula u Pariz, da zaprosim Davora.

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
22/07/2005 09:18