beats by dre cheap

Smrt jedne ljubavi

Davoru nisam javila da dolazim. Prekopala sam po stvarima, nasla kljuc stana u Parizu, i odlucila da ga iznenadim. Sjecala sam se onog iznenadjenja koje je meni moji prvi priredio prije mnogo godina. Svidjela mi se ta ideja, bila sam sigurna da cu to uraditi. Tempirala sam svoj dolazak u Pariz u vrijeme kada Davor tek ode na posao, da imam dovoljno vremena da sve pripremim. Sa aerodroma sam se uputila direktno u nas (njegov) stan. Htjela sam se raspremiti, istusirati, osvjeziti, pa u prodavnicu, po svijece, tkanine, cvijece i mirisljava ulja. Usla sam u stan, sve je bilo drugacije. Cak i novi namjestaj koji smo kupili vise nije bio tu. Davor mi nista o tome nije pricao!!! Bilo je zapusteno, zadimljeno, vidjelo se da muskarac sam zivi u ovom stanu. Dala sam se, onako umorna i nikakva od puta u spremanje. Nije mi bilo ni do cega, ali sam stan malo dovela u red, otrcala do prodavnice, kupila sve sto mi je trbalo, sredila stan, i zaspala. Probudio me je Davor. Izgledao je mrsav, blijed, ne previse odusevljen mojim pojavljivanjem. Kada se budis iz jet lag sna, pojma nemas gdje si, ko si, zasto, kako. Malo sam se pribrala, pa smo sjeli da pricamo. Pitao me je sta sve ovo znaci, rekla sam da sam spremala iznenadjenje, ali eto - zaspala sam. Nije bas dobro pocelo ... Razgovor je bio usiljen. Kada nekoga dugo ne vidis, pocnes nekako da krojis njegov lik u glavi, ili mozda zadrzavas onaj stari, a ljudi se mijenjaju. Ja sam mjerila svaku svoju rijec, sto meni nije svojstveno, a to me je cinilo vjestackom - nestvarnom. On je to osjetio i njegov feedback je bio isti takav. A mozda je bilo obrnuto, mozda je on bio nestvaran. Moja namjera i mastarija o prosenju Davora se rasturila, trenutak nije bas najavljivao da ce se obradovati. Rekao je da mu je drago da me vidi, da sam se trebala najaviti, on ima puno posla, obavezao se - da je znao uzeo bi neki slobodan dan... Pricali smo o njegovoj majci, o mom ocu, o nevaznim stvarima, nebitnim za nas dvoje. Tako mogu pricati i potpuni stranci koji su se prvi put sreli. Htjela sam da ga dodirnem, moja ruka se sama povlacila. Htjela sam da ga poljubim, moje usne su umjesto njegovih dodirivale cigaretu. Htjela sam da mu kazem da ga volim, umjesto toga smo otisli da spavamo. Svako na svojoj strani, hladni, kao potpuni stranci koji sve znaju jedno o drugome, ali malo o sebi...i drze neku ogormnu tajnu koju treba presutati - a pritisce!!! Jet leg je nezgodna stvar. Budis se u najrazlicitija doba noci, spava ti se u sred dana. Tako, probudila sam se, Davora nema. Noc! Pogledam na sat, oko 3. Tiho sam ustala, otvorila vrata, a on place u kuhinji. Meni suze krenu, same, nijemo. Ljubili smo se, dugo. Vodili ljubav, strana tijela. Ljigave, strane ruke osobe koju najvise volim po mome tijelu, nepoznat miris uporedjujem sa znanim. I san, kosmari. Jutro, on se budi, hladne oci me gledaju, ipak je sve samo bio san u javi. Nekako sam mirna. Ne pizdim. Nisam plakala. Totalno prazna, kao kurva vlastite zablude lezala sam tu na njegovom krevetu. Pa opet, nada. Neka misao za koju se uhvatis. Ni za sta zakacena, lebdi ti po dusi. Misao nastala u dusi. To su one najgluplje, slamcice lazne nade, ali eto ... ljudski je. Ne znam je li mi bilo krivo, kao curici kojoj nece da kupe lutku na koju se nameracila, sta li? Odakle nada, sve je bilo jasno bez rijeci, ali covjek prokletinja hoce da ih cuje, hoce da cuje da je gotovo. Napravila sam neki rucak, docekala ga oko 5, pricali smo. Kaze - znas, razmisljao sam, dugo smo razdvojeni, svasta se tebi desavalo, i meni, gradili smo povjerenje, razgradili ga, ma ne... nemoj sebe kriviti, ja sam kriv, desava se, mozda nekad... Mozda nekad? Glupost!!! Zar je moguce, ljubavi da smo se ovoliko udaljili, da smo ubili ljubav, ili je ona sama odlucila da umre? Ko to odredjuje? Mislila sam da cu umrijeti, pritisak na prsa je neizdrzljiv, a nesto, duboko unutra ceka da eksplodira. Nema nikoga za kriviti, eto ... i ljubav umire ... I opet suze, gorcina gorka, ko zuc! On predlaze da probamo ponovo, znam da se laze, i sebe i mene. Prica mi neku pateticnu pricu o pucanju srca, o Perl Harburu i potonucu brodova sa kojih mornari iskacu kao iskre nase ljubavi dok u plamenu tonu, o kozi koju hoce sebi da oguli sa lica. I, opet vodimo ljubav, uplakani, vec ludi od smrti nase ljubavi ... Ujutru sam se pokupila, promijenila karte, prespavala na aerodromu i vratila se u LA. Prsten sam bacila. Opet sam bila sama.

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
22/07/2005 11:07