beats by dre cheap

Opet uzas

Jedan dan sam posla da obidjem Dadu, nisam se najavila, mislila sam samo da svratim na cigaru. U njegovoj ulici je uvijek bilo nekih sumnjivih tipova, ali to je LA, ima svega - navikla sam se i oguglala. Imala sam sprej i duge nokte... Primjetila sam sumnjive latino njuske pred njegovim ulazom, odlucila da ne izlazim iz auta, nego da ga prozovem mobitelom. Njegov telefon je zvonio dok se nije upalila masina - dobili ste ... ostavite poruku ... Mozda je spavao, mozda nije bio kuci?!! Zvala sam ga te veceri nekoliko puta, nije ga bilo. Ujutro opet, pa cijeli dan i uvece - nista. Zvala sam njegovog poslodavca - nije se pojavio na poslu. Odlucila sam da zovnem tatu i da zajedno odemo do njegovog stana. Kucepazitelj nam je rekao da je Dado izboden nozem od nepoznatih pocinioca i da je smjesten u bolnici. Ziv je, ali u teskom stanju, nisu znali koga da zovu. Kakve su mi samo stvari prolazile kroz glavu dok smo tata i ja vozili prema bolnici. Jedna misao koje se jasno sjecam je bila - boze, sta ti je on vise kriv? Ako se iko napatio u zivotu, bio je to Dado. I, otkud to, ko ga je napao? Bio je u shock sobi, u teskom stanju, imao je dva uboda u abdomen, jedan u prsa i jos posjekotina po rukama. Izgubio je mnogo krvi, imao pneumotorax (mislim da se ovako pise - dekompresija pluca). Doktori su mi rekli da nema osiguranje, da moze dobiti bolju njegu ako ima neki nacin da se plati osiguranje (i to je amerika!!!). Kazali su da je jos u zivotnoj opasnosti, i da ce - ako prezivi oporavak biti tezak, jer ce biti potrebno jos operacija - sredjivanje pokidanih crijeva. Jos su spominjeli "supstancu" u njegovoj krvi, ali nisu htjeli komentarisati jer je to bio kriminalni slucaj. Bila sam van sebe, plakala sam i tresla se. Nisam znala da li da zovem njegovog oca. Nazvao ga je moj tata. Rekao je, bolje da mu kazem ja, doktor sam - utjesicu ga, nego da zove Dadu i sekretarici da ostavlja poruke. Sreca da je tata bio u ljekarskim vodama, pa smo vec sutra dan uspjeli Dadu staviti na moju policu zdravstvenog osiguranja. Tata je sredio da ga prebace u jednu vrhunsku bolnicu, konsultovao se sa nekim drugim ljekarima - hirurzima i utjesio me. Rekao je da ce Dado ostati ziv. Morala sam policiji objasnjavati nasu relaciju, cak su zvali i nekoga iz imigracionog ureda, ma - pakao. Tih dana sam spavala po 2,3 sata a ostatak provodila u nekom bunilu. Na stranu moja iskrena briga i osjecanja za Dadu, ali tek tada sam vidjela sta znaci nekome poslati garantno pismo. Onda se pojavio neki inspektor iz LAPD sa nalogom za pretres moje kuce, izbacio me je iz svih taktova, umalo nisam dozivjela nervni slom. Nisu mi htjeli reci o cemu se radi, preturali su mi kucu naopacke 4 sata, a onda me odveli u stanicu na ispitivanje. Nisu mi dali da popijem valijum, da zapalim, a ja sam se tresla kao prut i plakala. Konacno su mi kazali da je Dadu izbo nekakav diler droge, da su sumnjali da je Dado diler, da je bio dilerski obracun. Onda su ga povezali sa mnom, ja se pojavljujem sa lovom, selim ga u vrhunsku bolnicu, ispitali su sve o meni (cak su dosli i do gitariste slatkog koji je imao neki dosje). Odgovorila sam na milion pitanja dok me nisu pustili. Bila sam bijesna i izgubljena. Mrzila sam Dadu, znala sam da se opet poceo drogirati. Na stranu sve pare koje sam potrosila na njega, ali ovaj uzas ...

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
16/08/2005 12:43