beats by dre cheap

KS

Kada su se konacno dogovorili sta mi je, mogli su da pocnu sa odgovarajucom terapijom - injekcije penicilina! Odmah poslije primanja injekcije sam osjetila da mi se nesvjesti. Srce mi htjelo iskociti iz grudi, i nisam mogla udahnuti vazduh. Sve se pretvorilo u maglu. Probudila sam se sa strasnim bolovima. Otvorila sam oci ali nista nisam vidjela. Usne su me uzasno pekle, nisam mogla pomaci ni jedan dio tijela. Ipak, od svega je najgora zedj. Ne znam da li ste ikada osjetili istinsku, pravu zedj. Ja do tada nisam. Trebala mi samo kap vode. Zaustila sam da nesto kazem, ali glas nije izlazio. Opet sam otisla u maglu. Kako znam da sam ziva? Valjda culima, percepcijom okoline i nekih svojih tjelesnih funkcija? Otvorila sam oci!!! Jedna usamljena misao, izdvojena iz konteksta moga tijela, duha, i uma je cinila SVE sto jesam. Bila sam samo jedna jedina misao. Da li sam ziva? Sada, kade se sjetim toga, uhvati me jeza. To iskustvo, na granici zivota i smrti, gdje nam je veza izmedju tijela i uma sasvim prekinuta, gdje ne postoje osjecanja, culni utisci - nista - to je STRASNO!!! Jezivo!!! Dozivjela sam penicilinski sok, otkazala su mi prvo pluca, pa bubrezi, na kraju srce. Reanimirali su me minutama, dali mi adrenalinsku injekciju ravno u srce. Kazu, da mi srce nije zakucalo jos narednih 20-tak sekundi, imala bih trajno ostecenje mozga. Nije bio snabdjevan kisikom par minuta. Bila sam u nekoj vrsti kome 4 dana. Kada su me konacno povratili, prikljucili su me na aparate i cekali. Jednom sam se probudila na sekundu i opet pala u komu. Na kraju, ipak sam dosla sebi. Rekli su da nece biti nikakvih trajnih posljedica, ali da ce se oporavak od upale pluca produziti zbog pada imuniteta i privremenog otkazivanja bubrega. Tata je bio lud od straha. Kada sam konacno bila u stanju da otvorim oci i da gledam na njih (prvi dan nista nisam vidjela osim bjelicastih oblaka), uzasnula sam se vidjevsi koliko je smrsao. Bio je siv!!! (haha, tada nisam jos vidjela sebe - 'smrt na godisnjem odmoru' kako moj tata kaze). Osjecao se krivim jer je izjavio da nisam alergicna na penicilin. Nisam prije ni bila, ali eto - jedan od hiljadu - desi se - bas meni!!! Nije jadan mogao znati ... Mogla me je i pcela ubosti - ubod izaziva isti, tzv. anafilasticki shock. Oporavak je bio spor, barem meni. Doktori, ukljucujuci tatu, su govorili da su prezadovoljni i da se jako brzom oporavljam. Bila sam vezana za krevet, danima nisam mogla ni u WC otici, stalno sam bila zedna. Non-stop sam bila pod prismotrom ljekara, nisam imala mira od njih. Primala sam neke druge antibiotike, bojali su se reakcija, stalno me posmatrali. Pored mog kreveta su se pojavljivali tata, Dado, Marija, P.P., kolege sa posla, modeli sa kojima sam radila. Bilo mi je drago da u ovom dalekom svijetu ipak ima toliko ljudi kojima je stalo do mene. Prvih desetak dana mi nisu dali da koristim mobitel. To je znacilo da ce Davor zvati ili pisati mailove, nasekirati se. Nekako mi je bilo i drago - neka se malo nasekira - da vidim koliko mu je stalo do mene. To je ono zensko, zlocesto, vlastitu nevolju na jednom frontu prebaciti na uspjeh na drugom!!! Ipak, nisam izdrzala, brinula sam se ja za njega, pa sam zamolila tatu da ga nazove i da mu javi. Interflora je dobro zaradjivala poslije tog tatinog poziva. Ludak je svaki dan slao po dva ogromna buketa cvijeca. Kada su mi na posljetku dali mobitel, odmah sam ga nazvala i kazala mu da prestane sa tom ludorijom, neka stedi pare, ali nije poslusao. Mora da je potrosio par hiljada dolara na cvijece. Zvao me je svaki dan po nekoliko puta. Nisam mogla bas predugo pricati, ali mi je ova paznja strasno godila, bilo mi je lakse ozdraviti. U dugim bolnickim nocima sam imala nove misli. Mislila sam o smrti - o svojoj smrti. Jezive misli!!! Sa odsustvom bilo kakvih saznanja i prakticnih fakata o tome zasto sam ziva a ne mrtva, cijelo razmisljanje sam stavila na neki visi, filozofski nivo. A to definitivno vodi ka mistici i vjeri ...

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
23/08/2005 08:54