beats by dre cheap

Skola

Jos kao klinac sam pokazao talente za matematiku, fiziku, .... i antitalenat za sport. Tako sam sa nepunih 6 godina sredio cijelu knjigu iz matematike za prvi razred osnovne, pa mi testiranje (testerisanje) za skolu ne bijese problem. Skola!!! Uh, kako je to tada bilo veliko, a sada kad pomislim na nju shvatam kako je skuceno. Ipak, bez daljnjeg, skola je najvazniji dugorocni period svakog zivota (pod uslovom da idete u skolu). Moj klinac ili klinceza ce sigurno ici. Ja sam odradio 17 godina skole - formalno. Neformalno, potreba za ucenjem je svakodnevna, pa tako za mnom ostade milioni procitanih stranica, hiljade rijesenih ili nerijesenih problema. I tako zauvijek. Jedanput, kada su Ajnstajna pitali kako zamislja Raj, odgovorio je da se nada da je to biblioteka u kojoj se mogu naci knjige koje odgovaraju na svako ljudsko pitanje. Ne zelim da se uporedjejem za Albertom (niposto), ali moram da citiram nekoga ko je to rekao ljepse od mene. Ovo sto sam gore napisao, sada znam. Naravno, kao klinac sa 6+ godina, pojma nisam imao sta me ceka. Bila je to samo jedna velika, zbrkana, nedefinisana kosnica, puna djaka koji su jurcali po hodnicima. Uciteljica se zvala Nada Popovic. Mislim da je porijeklom bila iz Sandjaka ili Crne Gore - po naglasku. Ne sjecam se vise, davno je to bilo. Ona je trebala da bude moj Aristotel. Ali nije. Kada izadjes iz kuce dvoje intelktualaca, profesora, pripremljen da odgovoris najteza pitanja, onda skola nije bauk. Sve mi je (osim fizickog i likovnog) islo od ruke, pa skoro nisam morao ni da ucim. Prirodna znatizelja me je natjerala da unapred procitam knjige iz matematike, prirode i drustva, bukvar, pa sam vecinu svog vremena provodio gledajuci u moju prvu ljubav - Asiju Roksu. Oooo, kako je samo lijepa bila ta sedmogodisnja curica. Dobro se sjecam, u ta doba su se nosile kecelje, svi smo imali one ruzne, iste, neke blijede bolje (kao Zeljina zastava), a ona je imala divnu, dugu, tamnoplavu kecelju. Kako sam bio samo zaljubljen u nju, od prvog dana, prvog razreda osnovne. I moj drug, onaj sa 3. sprata, koji je za razliku od prvog druga sa treceg sprata posao iste godine u skolu se bio zaljubio u istu curicu. Uvece, u maloj sobici u mome stanu, nas dvojica smo mastali o njoj, kako da joj damo cokoladu, poklonimo Rondoment ili Pepermint bombone ili joj dodirnemo kosu. Pravili smo misice (da, dobro si procitao) od papira, pa ih gurali pod rukave majce, da bi izgledali muzevnije. Kako sam ja isao u isto odjeljenje sa njom, a moj drug u drugo, on mi je redovno davao Rondoment bombone da njoj dam. Ali, pokvaren i samoziv kakav jesam, ja sam ih uvijek davao u svoje ime. A jos kada je izbila epidemija zutice u skoli, pa kada sam ja skontao da je njena mama doktor, odmah sam na likovnom oboji lice i ruke temperama u jarko zutu, da me gdja. mama pregleda, tu odmah pred skolom, gdje nas roditelji cekaju poslije nastave. Naravno, nisam znao da sam trebao obojiti i beonjace ociju - SRECA!!! Sve za ljubav ... I danas sam isti

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
05/09/2005 09:17