beats by dre cheap

Djetinjstvo

Da li sam bio sretno djete? Uh, tesko pitanje. Mislim da mnogi pokusavaju da idealizuju svoje djetinjstvo, pa tako i ja. Ali, mislim da nisam bio presretan. Sto se tice porodice, tu se ne smijem pozaliti. Mama i tata su uvijek bili divni, i danas su. Priustili su mi putovanja, odlaske na more, igracke, svu toplinu i ljubav. Gledajuci sa ove distance vidim da je mama uvijek bila "overprotective", ali eto ... trudim se da NE SUDIM. Kazu da mi muskarci majcinsku ljubav ne mozemo shvatiti, a i kako bi kada nase djete nije "bukvalno" dio nas. Ipak, ne mogu da se otmem utisku da je pogresan bio nacin na koji me je mama "tretirala". Uvijek je bilo bitno da sam SIT, ZDRAV, da mi je TOPLO i da sam UHRANJEN. Kako se ja osjecam, sta zelim, za cim zudim ... to je bilo u drugom planu sem ako te moje zelje i osjecanja nisu bili vezani za ono pod jedan, tj. ako nisam zelio da JEDEM, da se OBUCEM, da OZDRAVIM, da se UHRANIM. Tata je uvijek, pa cak i danas, vise pridavao paznje na ono drugo, DUHOVNO. Ne znam, nisam ni ja siguran kako cu tebe odgajati, ali mislim da je ovo drugo mnogo bitnije uz uslov da se ono mamino ne zanemari. Sto se tice odnosa sa ostatkom porodice, ni tu se ne mogu pozaliti, osim sto mi je deda bio strog, kako sam vec rekao. On je (osim jedne epizode sa mamom) jedina osoba koja je digla ruku na mene. Par puta me izdevetao kutlacom. Jednom dana, dok se deda odmarao poslije podne, baka me je nasla kako se "igram" sa nozem pod dedinim grlom. Fino djete .... Jednom me je mama isamarala, bio sam vec stariji, ali to je bili "iz straha", sto sam i tada osjetio pa joj nisam zamjerio - ali sam zapamtio. Amidza mi je uvijek bio zanimljiv, onako glasan i uvijek u centru paznje. Pravi doktor. Bio je pedijatar, a imao je specijalizaciju i iz kardiologije. Bio je nezenja, zivio je sa majkom i malim pacijentima na klinici za djecu sa rakom i leukemijom, bio je mudar, nacitan, smjesan ... Druga baka, sa tatine strane, je bila zmaj od zene, o njoj cu posebno pricati, moras(te) znati tu pricu, kao i njenom muzu, mome dedi kojega nikada nisam upoznao. Sto se drugova tice, e, tu je bio problem. Kao klinac sam imao puno drugova. Dva najbliza, sa njima je uvijek sve bilo OK. Ali, ostatak - uh. Imao sam govornu manu, a djeca znaju biti zlobna kao sami mali dzavoli. Bilo me je sramota progovoriti, odmah bi mi se rugali. Sem toga, bio sam poprilicno smotan u svemu onome sto je djeci mjerilo uporedjivanja - brzina, vjestina klikera, sport .... i to je potrajalo ... godinama .... nemoj se sada razocarati u svog tatu ...

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
05/09/2005 21:09