beats by dre cheap

Teska vremena

Dragi moj Juniore, kao sto sam ti vec pricao, tvoj deda, moj otac je jedan nevjerovatan covjek. COVJEK!!! Bas tako, sa svim predznacima koje ta titula donosi, bice koje vazda zabada nos u ono sto trebe i ne treba, pokusava da bude bolje sebi i drugima, i na tom putu cesto grijesi. Njega su ganjale neke od najnevjerovatnijih bolesti za koje znam. I, do sada, sve ih je pobjedio. Kako? Da li je on svojom voljom i nepokolebljivim stavom prema zivotu ucinio da uzrok bolesti umre, ili je neko odozgo zamjesao chaj zivota - ne znam! Znam da su te bolesti promijenile mene, kao sto me je kasnije rat promijenio, zauvijek i iz korijena. Moj otac se deklarise kao Musliman, mada daleko od toga da praktikuje religiju. Zna se pomoliti Allahu, slavi Bajram. Ne posti, ali i ne moze da hoce - iz zdravstvenih razloga. Brata je sahranio po Islamskim obicajima, otac mu je isto tako sahranjen. Ne znam da li se molio bogu kada je bio bolestan, ali znam da ja jesam - nekom svom, bezimenom i svemogucem Bogu koji od mene trazi samo da volim, ali ne rijecima vec djelima. Molila se i moja majka, opet - nekom svom Bogu. Tamo negdje, pocetkom osamdesetih je fasovao Hepatitis, pa se nije dovoljno i na vrijeme lijecio, te je dzigerica imala teska ostecenja. Cim je izasao iz bolnice nastavio je po starom, mezetluci i derneci. Stara se sekirala, svaki drugi dan mu uspjela uvaliti nesto dijetalno, ali dalje od toga nije isao. Jetra se regenerise, mocan i bitan je to organ, pa se drzao sve do '87 kada mu je umro brat. To je bio veliki shock za njega i cijelu porodicu (o tome cu vise), pa je poceo da trazi smirenje u alkoholu. Da se razumijemo, Juniore, nije to bilo ni blizu onoliko alkohola koliko je tvoj babo, tj. ja, mogao cugati u najbolje doba, ali - sa ostecenom jetrom ti i ne treba puno. Bolest je podmukla, brza, sveobuhvatna, razarajuca. Prvo se poceo zaliti da ima problema sa srcem. Kasnije smo saznali da jetra regulise promet vode kroz tijelo, pa kad se skupi puno vode otezava rad herca. Onda su se pocele desavati psihicke promjene - toksini se neprocisceni vracaju u krv. Onda nadutost, promjena boje koze - pa vonj iz znojnih zljezda. Ciroza jetre. Patogene celije organa klopaju same sebe i dovode do dekompozicije ili ti raspadanja organa. Na Kosevu su mu dali 6 mjeseci zivota, na Rebru 4, u Ljubljani 3. Bilo je to prije 18 godina. Sjecam se kako sam se tada divlje molio tom svom Bogu. Kao da ce svaka rijec moje molitve regenerisati jednu celiju njegove jetre i vratiti mi osobu u koju sam se uzdo. Kada su se mama i on vratili iz Ljubljane, izgledao je stravicno. Bio je napuhan kao mjehur, crne koze i strahovitog vonja koji se sirio na sve strane. Bjeonjace ociju su bile sasvim zute, a zivot u zjenicama posivio. Jedne noci sam cuo mamu kako place, rida - ustao sam da vidim sta je. Nije mogla vise da cuva u sebi, kazala je da ce tata umrijeti za koji dan ... Sjecam se te noci, a ne zelim. Ja NISAM tip koji se miri sa sudbinom. Niti vjerujem u nju (sudbinu) a previse sam razmazen da mogu pojmiti da sve nije po mome (rat je ispravio neke od tih zabluda). Sjecam se kako sam se pokuvakao u svoju sobu, meditirao, pa onda imao neko vantjelesno iskustvo (stres - jebes ga kad vjerujem u nauku a ne u cuda). Vantjelesno iskustvo se sastojalo od nekog polusna u sjedecem polozaju gdje sam (moj duh) otisao dragom Bogu i ponudio mu svoje zdravlje za ocevo. Mama je odjebala sve doktore, spremila kofer i otisla u Hercegovinu. Poslije 2 dana se vratila sa koferom punim trava i pocela starom praviti cajeve. Cijedila je cveklu, pravila mu rizinu vodu, sirutku (aminkiseline potrebne za regenraciju). Bila je uporna. Kada je on odbijao, ona bi mu zveknula sljagu (ko ne zna moju mamu moze misliti kako je to cool, ali to je zena koja se plasi svoje sijenke i place kad joj neko kaze "bu") i trpala to u njega. Nakon mjesec dana je i dalje bio ziv, u nepromjenjenom stanju. Nakon dva mjeseca je poceo da vraca boju koze i apetit. Nakon tri mjeseca je poceo da izlazi iz kuce, a nadutost se smanjila. Nakon 6 mjeseci mu je doktor iz Vojne Bolnice rekao da ne zeli da ga pregleda, jer je on (moj tata) sve ono sto se sukobljava sa godinama njegove skole i prakse. Ziv je i uglavnom zdrav i dan danas. Ja sam zahvalan nekome ... svima ... pojma nemam. Moj (nas) um nije u stanju da pojmi silu zivota. Ali sam zahvalan... Dabogda on nama pozivio jos sto godina ...

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
03/11/2005 11:16