beats by dre cheap

Hvala

Dragi moj Juniore, Gledam sinoc na dnevniku jednu djevojcicu od 8 godina koja zivi u bijedi, place i kaze - "ja bih volila da mi bilo ko, bilo sta pokloni" .... bas sam sinoc nesto razmisljao o tvojoj edukaciji. Kontam nesto, sta da ti savjetujem u zivotu. Kakav savjet da ti dam, onako - generalni, koji ce te usreciti ako ga postujes. I onda skontam da nema ama bas ni jedna stvar koja covjeka poptupno ispunjava, osim mozda - imati djete, ali to necu znati dok tebe ne upoznam... Mene su ucili da budem skroman u svojim dnevnim zeljama, a neskroman u velikim ambicijama. Dodaj tome cudna iskustva tipa, rat i emigracija, moju narav koja je kompleksna, i dobices tipa koji uglavnom ima sve sto je pozelio. To ne znaci da sam bogat ili da imam Nobelovu nagradu, vec znaci da sam zelio onoliko koliko sam mogao ostvariti i da idem dalje. Ipak, samopuzdanje koje izgradis ostvarujuci svoje ciljeve postane problem. Barem meni... I tu se vracam na ono - da sve ima i losu stranu. Naime, ja sam sve manje i manje zahvalan na stvarima koje imam. Logicno, jer nemam kome da budem zahvalan, sve sam sam izgradio. Ili nisam .... Prvo, postoji uporedjivanje. Vidim svoj zivot, a onda zavirim u tudji. Rijetkima zavidim, a mnogih mi je zao. Da li su ovi drugi krivi i odgovorni za ono sto im se desava? Da li je, npr. zdravlje stvar izbora? U nekim slucajevima jeste, ali cesto i nije ... Da li mozes odrediti koliko ce tvoji dragi ljudi zivjeti u sreci i zdravlju? Ne mozes ... mozes pomoci, ali samo do jedne granice ... Znaci, moras biti zahvalan sudbini, Bogu - logican je zakljucak. Ali, ako postoji sudbina, onda je sve unaprijed odredjeno - pa zasto se ja uopste trudim? - sljedece je pitanje. Ja nisam fatalista, vjerujem u sebe i svoja djela ... pa onda, gdje je odgovor u tom kompleksnom klupku? Odgovor je u nama, u meni, tebi, svakome pojedinacno i svima zajedno. I vrlo je jednostavan... Trebamo manje misliti a vise osjecati, trebamo zastati nakon 10 koraka i razmisliti sta nas je vodilo na tom putu. Moramo vidjeti zasto smo takvi kakvi jesmo, pomagati jedni druge, shvatiti da je zajednicko dobro ujedno i vlastito dobro ... pa onda skontas ... Zahvalan sam roditeljima koji su me donijeli na ovaj svijet i najbolje sto su znali, upoznali me sa njime. Zahvalan sam svojoj zeni, jer me bezrezervno voli, uprkos svim mojim musicama. Zahvalan sam nauci, jer mi je omogucila da mi zivot bude laksi. Zahvalan sam umjetnicima jer nesebicno dijele svoje duse sa mnom, pa je meni lakse da zavirim u svoju. Zahvalan sam prijateljima, jer su milion puta bili tu kad su trebali. Hvala blogerima, jer me uveseljavaju. P.S. Predlazem da se danas svi zahvalimo jedni drugima na ovom blogu, ako nadjemo i najmanji razlog za to:)

Pisma mome djetetu
http://mojaispovjest.blogger.ba
03/11/2005 12:05