Strah

Ne mogu reći da sam već decenijama imao neki racionalni strah.

Uglavnom je to osjećanje kod mene izraženo kao nemir, bijes, neka ljutnja … unutarnja strepnja … pojma nemam kako se zove … ali nema onog smrzavanja koje vidim kod drugih ljudi, nema suza, plakanja, trešenja … No, moram da priznam da u zadnje vrijeme osjećam strah.

Valjda je to povezano sa činjenicom da sam otac malog djeteta, da živim u usranoj zemlji koja ne nudi i ne obećava ama baš ništa lijepo, da sam u krizi srednjih godina, koju prolazim evo već drugi put, da … Znam da su svi ovi strahovi iracionalni. Mislim, ako već znam šta je uzrok, a imam infrastrukturu, znanje i iskustvo da izbjegnem te uzroke, zašto ga onda ne riješim?

Lijepo se uputim "negde drugdje" .. Spisak stvari koje su mi dokurčile i koje me pomalo izbacuju iz takta na dnevnoj bazi je podugačak. Sad bi ja trebao da prebacim ovo govno od Bloggera na HTML da bi napravio "bullet points", ali se blogger.ba nije potrudio da za 10-tak godina koliko postoji pođoni script od jednog od beskrajnih besplatnih servisa sa neta i da nam omogući da ovo govno koristimo kao iole bolju pisaću (iliti kucaću) mašinu. Eto, to je prva stvar koja me frustrira i nervira.

Druga stvar su džukele po gradu. Broj uvezenih džukela skoro da prevazilazi broj useljenih seljačina iz Sandžaka, srednje Bosne, istočne Bosne, Tuzle i pički materini koje ne znam ni nabrojati. Ganjaju me džukci svaki dan po Vilsonovom, pored mostova, ispred zgrade, na putu za djetetov vrtić. U poslednje 2.5 godine sam ubio komada 2, ne zato što sam ja ubica pasa, nego zato što sam čuvao svoj život i zdravlje, što sam imao dobre cipele, i što su mi lijepo sjeli na desnicu. Mog kuma su psi izujedali. Moju komšinicu su toliko istrgali da djete nije smjelo 2 godine izaći iz škole. Naravno kada je njen pijani tata prije dvije zime našao zabavu i osvetu u tome da stavljajući džukcima petarde u šupkove razjebava džukelin digestivni sistem, svi su ga osudili. Ja ga shvatam … djete mu istraumirano sjedi i plaće u kući … šta čovjek da radi nego da petardama puni guze psićima. Svi znamo da ovo nije pasiji problem, već gradski, ali to je isprazna priča … jer ovim gradom i zemljom upravljaju ljudi koji su gori od tih pasa, a dovedeni su iz većih i ruralnijih zabiti. Nedavno su se dva psa ganjala, slučajno su skočili sa zida visokog nekih 80 cm, i jedan je aterirao na mene. Padala je kiša. Bacio me je na koljena, pravo u baru. Pošto sam imao kišobran, isti sam iskoristio u svrhe koje nemaju veze u odbrani od kiše. Odjednom se pojavila neka kvočka iz udruženja muuu-njiii, i počela mene svojim kišobranom da deveta.

Pošto zakon ne tretira udaranje džukca i aktivistkinje na isti način, nisam joj smio vratiti adekvatnom mjerom. Sada je vidim skoro svakog dana i dobacim joj "jebem ti mater", našta on meni odgovori istom mjerom … e, toga me strah … mislim na sebe i svoje reakcije.

Onda me strah mladih balija po gradu. Da se odmah razumijemo, nemam ja ništa protiv Islama, niti protiv i jedne druge religije. Ali, to treba da bude privatna stvar … i odjebite iz moje mahale. Ali jok!!! Svi se usudžuju da mi sole pamet. Dok sam lokao, svi su mi govorili da ću u Džehenem (ko da ja tamo već nisam bio). Sada mi govore kako sam došao tobe i samo još trebam u džamiju. Kad se nekome nešto desi (a uvijek se nekome nešto desi, jer to je PRIRODNI ZAKON) onda kažu da je to Allahova osuda i da si učinio neki haram. Pretprošle godine za vrijeme ramazana ja se TRIJEZAN razbio u sred bijela dana i … naravno … zna se ko me je osudio i zašto … čujte konji, vas sudi … mene ne … meni je najgora osuda da moram da živim sa vama primitivcima …

Ja sa senzibilno biće koje zavisi od svoje okoline i reaguje na nju. Za vrijeme mjesečnog vjerskog praznika, jednostavno moram da osjetim tuđu glad, zeđ, frustraciju i strah. I ko mi kaže da nije tako … laže ko džukac iz prethodnog pasusa. Svako ko je ušao u kafanu, i ako mu se nije svidjela atmosfera, izašao je iz nje. Ja na žalost ne mogu nigdje (za sada) iz svog grada ili države kada mi se ne sviđa atmosfera, a često mi se ne sviđa. Onda se zabijem u svoje mikro-svijetove i tamo čamim mjesecima. Ne mogu više da sjedim na internetu i kuckam svoje frustracije kao nekada, ne liječi me to više. Zadnjih par godina moram da izađem na ulicu, da se krećem. I onda se sjebem … Strah me kriminala. Od onog najsitnijeg, tipa – granap u prizemlju moje zgrade bude opljačkan 3 puta heftično, do onog malo krupnijeg – svaki da neko zboden ili upucan, preko onog bahatog – mrzim vozaće cijelog Sarajeva (jebite si mater taman da ste mi nabliži rod, jer ni jedan od vas ne poštuje ni jedan propis, ni jedan jedini red, a kamoli da ste svjesni da raspolažete oružijem od lima i čelika teško tonu do dvije koje ima ubrzanje do 20 m/s – ali ko vas jebe kad niste učili mašinstvo), do onog najgoreg … organizovanog, privrednog … gdje se od sviju nas otima nemilice.

Zahvaljujući svom poslu toga vidim svaki dan u tolikoj mjeri da mi se želudac do sada zarotirao za 19754493845 stepeni. Strah me buraz, šta će biti sa onim djetetom. Strah me što Luka iz mog komšiluka hoće da bude musliman, jer mu svi drugovi iftare a on sam samcat mora da vozi biciklo pred školom. Strah me što mi se komšija hvali koliko naplačuje mito ne bili i ja njemu našao nove mušterije za uzimanje istog. Strah me džukca koji mi mjerka djete, a ja nisam obukao adekvatne cipele. Strah me zime koja dolazi. Strah me faca pred granapom i na putu do posla. Strah me što mi žena već petu godinu ne radi. Strah me izvještaja koji ću danas vidjeti na poslu, i telefonskih poziva koji počinju sa Sabahhajrula. U stvari … lažem. Nije me ničega strah, osim one prve rečenice. Strah me šta ću ja jednog dana uraditi kad puknem!!! Ko će onda hraniti i dizati ono djete. A, sad me malo strah da ne povratim od svega ovoga.

Eto